Ove godine navršit će se 450 godina od rođenja Bartola Kašića

Bartol Kašić rođen je u Pagu kao Bartholomaeo Cassio 15. kolovoza 1575. godine u obiteljskoj kući u ulici nedaleko od današnjeg Trga Petra Krešimira IV. i Zborne crkve Marijina Uznesenja. Kašić je potekao iz velike paške plemićke obitelji koja je imala palaču u današnjoj ulici Bartola Kašića u srednjovjekovnoj jezgri Paga. Kašić je iz Paga otišao 1650. godine, u dobi od petnaest godina i nikada se više nije vratio u Pag.

Svoj odlazak iz Paga opisao je u svojem nedovršenom autobiografskom djelu kojeg je počeo pisati 1639. godine. Kašić je opisao da je iz Paga brodom krenuo na otok Molat po jakom jugu, kojeg je nazvao „sucem Jadrana”. Valovi su bili toliko veliki, a plovidba brodom toliko teška da je mladi Kašić na Molat došao posve iscrpljen. Od Molata je brodom otišao u Loreto u Italiji gdje je upisao Ilirski kolegij.

U Pagu je od 18. do 21. travnja 1991. godine održan Znanstveni skup u povodu 340. obljetnice smrti Bartola Kašića. Tom prigodom je postavljeno poprsje Bartola Kašića pored Zborne crkve Marijina Uznesenja i spomen ploča na nekadašnjoj Kašićevoj obiteljskoj kući. Poprsje i spomen ploču je, uz prigodnu svečanost, otkrio prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman. Radovi sa znanstvenog skupa izdani su u zborniku „Život i djelo Bartola Kašića: zbornik radova sa Znanstvenog skupa u povodu 340. obljetnice Kašićeve smrti”.

Kašić je 1590. godine upisao Ilirski kolegij u Loretu, u Družbu Isusovu stupio je 1593. godine, završio je Rimsko sjemenište i za svećenika je zaređen 1596. godine. Kašić je 1606. godine postao ispovjednik u Bazilici sv. Petra u Rimu.

Kašića se smatra prvim hrvatskim jezikoslovcem i to zbog njegovih djela „Konverzacijski priručnik” iz 1595. godine, „Hrvatsko-talijanski rječnik” iz 1599. godine i „Gramatika” iz 1604. godine.

Kašić je bio i prevoditelj. Preveo je „Himanu”,  „Psalme” i „Venefridu” 1629. godine. Preveo je „Bibliju” koja je objavljena 1999. godine i „Ritual rimski” iz 1640. godine.

Njegovo najznačajnije djelo je “Institutionum linguae illyricae libri duo” iz 1604. godine.

Bio je isusovac, pisac, prevoditelj, teolog, misionar, papinski vizitator i ispovjednik.

Isusovac Miroslav Vanino je 1940. godine u Akademijinoj „Građi za povijest književnosti Hrvatske” objavio Kašićevu „Autobiografiju” na latinskom, s bilješkama.

Bartol Kašić je umro u Rimu 28. prosinca 1650. godine.

U uvodu djela “Institutionum linguae illyricae libri duo” iz 1604. godine Kašić navodi:

“Osnove ilirskog jezika, koje su mnogi priželjkivali, ako i manje savršene u svim dijelovima, dovršio sam prema svojim snagama, doista s veseljem i predanošću, možda samo u prevelikoj žurbi. Nije se, naime, do sada pojavio nitko (koliko znam) koga bih kao pisca mogao slijediti i čija bi se pravila o ilirskom govoru pojavila u pisanom obliku. I ne bih se bio mogao odlučiti da se kao prvi prihvatim toga posla da nije bilo utjecaja onih čijoj se volji nije dopušteno protiviti. A s kojom su namjerom oni odredili da izabrani pojedinci iz naše Družbe svoj znanstveni rad i trud usmjere k učenju ovoga jezika te da se napišu kakve osnove toga jezika kako bi im se olakšalo učenje, lako će, mislim, razumjeti onaj kojemu je poznato u kakvu se položaju kod Ilira u ovo vrijeme nalazi kršćanstvo. Naime, ili zbog dugotrajnog i nesretnog druženja s neprijateljima katoličke vjere ili zbog velike oskudice učenih i čestitih pastira, nebrojeni leže gotovo u takvoj tmini neznanja (da se i ne spominju ostala zla koja se iz neznanja rađaju) da većini od njih nisu dovoljno poznate ni prve osnove kršćanske vjere. Stoga su starješine naše Družbe mudro odlučili da ih oni koji se smatraju najsposobnijima da podučavaju nauče materinjski jezik onoga naroda čiji je jezik najprošireniji u većini pučanstva. Činilo se, naime, da to ne odgovara dovoljno namjerama naše Ustanove jer se mnogi od naših ljudi neprestano šalju u najudaljenije krajeve Istoka i Zapada. Oni se muče učeći različite dijalekte onih naroda koji nikada prije nisu bili poučeni kršćanskim zakonima da bi s njima lakše mogli raspravljati o blaženom životu. A zanemaruju se drugi narodi u bliskom susjedstvu koji, zadržavajući ime kršćanske i djedovske vjere, jedino zbog toga što ne znaju što im je učiniti i činiti, gube dostojanstvo i ugled svojih predaka poput zapuštena drveća koja polako zarastajući postaju neplodno. Stoga sam, koliko je dopustilo ograničeno vrijeme, pokušao skupiti pravila ovoga jezika u osam dijelova iskaza i obraditi ih nekom određenom metodom i načelom da bi oni koji ga žele naučiti lakše i brže mogli stići do cilja. A ako se komu možda ovakve osnove čine predugima, njega molim da zbog toga ne zastane na započetom putu. Naime, mnogo je toga izloženo više radi preglednosti, a većina je toga slična ostalomu te ne donosi gotovo nikakvu novu teškoću za učenje. Doista se nadam da će mnogi uz pomoć ovih osnova, kakve god da one jesu, ako se potrude u učenju ovoga jezika jednakom marljivošću kao što to običavaju u učenju latinskoga i grčkog jezika, za kratko vrijeme postići ne manji napredak. A što sam o konstrukciji iskaza, kako to nazivaju, samo nešto malo, i to općenito iznio, tome se neće s pravom čuditi nitko tko se sjeća da je ono što je preostalo ili zajedničko s onim jezicima koje znaju, ili se bolje obuhvaća uporabom i vježbom nego pravilima nauka, ili se sve zajedno ne može lako svesti u sustav. Zdravi bili. U Rimu, 17. travnja 1604.” (prijevod: Sanja Perić Gavrančić).