Flora i fauna otoka Paga: Čančara

Na području otoka Paga ima velik broj čančara koje razmjerno lako pronalaze povoljno mjesto za život, za traženje hrane i za razmnožavanje. Najčešće se čančare nalaze na prostranim livadama, ponekad i uz otočna jezera, Veliko blato, Malo blato i Blato rogoza, no nalaze se i na rubnim područjima zelenih i brdskih površina.

Znanstvenici navode da se čančaru ne može smatrati autohtonom vrstom, jer čančare koje žive na otoku nemaju ništa po čemu bi se razlikovale od drugih čančara koje žive na obali Jadrana.

U nedavnoj prošlosti čančare na otoku Pagu bile su izložene masovnom skupljanju, a ubijalo ih se radi oklopa koji se prodavao kao suvenir ili se od oklopa radilo razne ukrasne predmete. No, i dalje se događa povremeno uzimanje čančara iz njihovog prirodnog okruženja i drži ih se u kući ili u dvorištu kao kućne ljubimce. To čančarama ne šteti, jer se lako naviknu na život na manjem prostoru. Kao kućni ljubimci vrlo su zanimljive, posebice kada se naviknu na ukućane. Redovito prilaze onom tko ih hrani, a ako im ne da hranu na vrijeme, često mu se popnu na stopala i zagledaju se u njega. Nisu zahtjevne i o njima se lako brinuti, a ako ih se vrati u prirodu, brzo se snađu.

Prema Hrvatskoj enciklopediji, čančara je vrsta kornjače koja je izuzetno značajna i zakonom zaštićena vrsta hrvatske faune.

Čančare se hrane biljnim hranom, najčešće povrćem, a pojedu i crva ili puža. U zatočeništvu najčešće jedu salatu i voće. Čančare u ustima nemaju zube, nego hranu grizu bezubim čeljustima koje su vrlo oštre, nalik oštrom kljunu. Vrlo lako otkidaju komade i tvrđeg voća ili povrća ili tvrđe trave. Kada ne uspiju odmah otkinuti komad hrane, uporo nastavljaju gristi pri čemu se, za držanje hrane, koriste i prednjim nogama. Čančare mogu tjednima izdržati bez hrane. Potrebnu količinu vode uglavnom dobiju s hranom, ali ponekad i piju vodu.

Po načinu života, čančare su samotnjačka životinjska vrsta. Žive pojedinačno, nikada u paru ili u koloniji. Partnere traže samo u vrijeme parenja. Čančare rastu vrlo sporo, a da bi narasle do punog prirodnog rasta trebaju im desetljeća. Čančare su vrlo otporne na razne izazove na koje nailaze u prirodi i dobro preživljavaju razne ozljede. Čančare žive na suhim, kamenitim, grmljem obraslim toplim predjelima sredozemnog područja.

Najčešće su na travnatim, kamenjarskim ravnicama, a kreću se po rubovima maslinika, šikara i na obradivim područjima. Čančare izbjegavaju niske temperature zraka. Prije nego što zahladi, obično
krajem listopada, čančara u zemlji iskopa rupu u koju se prije zime zakopa i tijekom zime se nalazi u stanju mirovanja, odnosno u zimskom snu. Iz zimskog sna budi se u ožujku ili u travnju. Nakon buđenja iz zimskog sna, čančare se nekoliko dana izlažu sunčevim zrakama, a večeri provode u grmlju ili nekom drugom bilju. Nakon što se oporave od zimskog sna krenu u potragu za hranom.

Čančare su u ožujku i travnju, vrlo brzo nakon buđenja iz zimskog sna, spremne za parenje. U to vrijeme kreću se više nego u ostalom dijelu godine jer traže partnera, odnosno partnericu za parenje. Parenje se odvija u lipnju. Kada mužjak osjeti potrebu za parenjem, krene u potragu za ženkom. No, nisu sve ženke spremne za parenje, jer ženke postaju spolno zrele s navršenih deset godina života.
Ženke starije od deset godina u vrijeme parenja ispuštaju osobite mirise, raspoznatljive samo čančarama, pomoću kojih ih mužjaci mogu lakše pronaći. Čančare su miroljubive, ali kada se dva mužjaka bore za naklonost ženke žestoko se bore i to tako da jedan drugoga pokušava prevrnuti na leđa. Ponekad njihova borba traje satima. Pobjednik je onaj koji ostane nogama na tlu, a onaj koji je izgubio ostane prevrnut i dugo se, mlatarajući nogama, pokušava ispraviti. Nakon što mužjak pronađe ženku ili nakon što pobijedi suparnika, započinje parenje koje je uigrani ritual. Mužjak najprije povremeno gricka ženku, a ona od njega bježi. Nakon, ponekad dugog bježanja, ženka zastane i tada joj mužjak ponovno počne grickati prednje noge i glavu. Ona se tada uvuče u oklop kako bi se zaštitila od njegovih ugriza. Mužjak se, pomalo nespretno, s puno pokušaja i
pogrešaka, pokušava spariti sa ženkom tako što joj skače na leđa. Zbog oklopa i kratkih nogu, često klizne i sve mora ponoviti nekoliko puta. Za vrijeme parenja čančare su bučne i proizvode zvuk koji se čuje na daljinu. Zvuk se stvara zbog snažnog ritmičkog udaranja oklopa i zato što mužjak ispušta zvukove koje nalikuju zviždanju. Ženka se u načelu ne glasa.

Kod ženke se razviju jaja, a razvoj im se dovršava na proljeće. Prije završetka razvoja ljuske jaje se oplodi. Nakon parenja i oplodnje ženka sama, bez pratnje mužjaka, nađe pogodno mjesto za polaganje jaja. Kada pronađe neko zaklonjeno, osunčano mjesto, stražnjim nogama u zemlji iskopa jamicu. U jamicu odloži 3 do 15 jaja koja zatrpa zemljom. Jaja čančare su bijela, ovalna ili okruglasta, veličine golubljih. Kada ženka zatrpa rupu u kojoj je položila jaja, o jajima se više ne brine i ne obilazi ih. Ne traži ni svojeg mužjaka i život nastavlja sama. Čančarina jaja ostaju u zemlji između 8 i 11 tjedana. U rujnu mladunci izađu iz jaja i iz jamice. Probijanje
iz ljuske jaja i izlazak iz gnjezdišta znači i probijanje kroz sloj zemlje kojim su pokriveni, ali oni to brzo i uspješno obave. Nakon izlaska iz jaja oklop mladih čančara je mekan, zgužvan i naboran. Kada se izlegu, veličine su 30 do 40 mm i teški su 6 do 8 grama. Mlade čančare prepuštene su same sebi. Mladi su aktivni i odmah spremni za samostalan život. Po izlasku iz jajeta lagano se kreću i istražuju okolinu. U kratko vrijeme, od nekoliko sati do jednog dana, oklop im se izravna i svakim danom postaje čvršći. Mlade čančare rastu polako, a veličinu svojih roditelja dostignu za 12 do 15 godina.

Čančare imaju kratke i zdepaste noge. Oklop je s gornje strane maslinastožut s tamnim šarama, a odozdo je sa svake strane crni rub. Nadrepna ploča na stražnjoj strani oklopa je uvijek podijeljena i parna. Na vrhu repa je oštar šiljak. Oklop dostigne dužinu od 12 do 20 cm.

Čančara je ozbiljno ugrožena promjenama koje je čovjek izazvao u okolišu, gradnjom, betonizacijom, izlovljavanjem i prodajom na crnom tržištu, a čančare stradavaju i u požarima. Čančare su zaštićene na nacionalnoj i na međunarodnoj razini. Čančare iz Hrvatske često su predmet ilegalne trgovine, a jedan od izuzetno loših primjera je sjeverna Dalmacija, gdje se nerijetko čančare, uz ceste, uz voće i povrće nude strancima na prodaju. Prema Zakonu o zaštiti prirode čančare je zabranjeno uznemiravati i izdvajati je iz njenih prirodnih obitavališta. Zabranjeno
je prikupljanje kornjače čančare i njenih jaja. Hvatanje čančare u znanstvene svrhe iznimno je dozvoljeno samo uz prethodnu suglasnost Republičkog zavoda za zaštitu prirode. Uništavanjem čančare nanosi se nenadoknadiva šteta zavičajnoj fauni. U Republici Hrvatskoj je zaštita
čančara određena Pravilnikom o zaštiti pojedinih vrsta gmazova Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine i Zakonom o zaštiti prirode. Prema zakonu pojedina biljna i životinjska vrsta koja ima zaštitu Države je vrsta koja je ugrožena ili rijetka. Strogo je zabranjena svaka radnja kojom je se ometa i uznemiruje u njenom prirodnom životu i slobodnom razvoju, a to je rastjerivanje, proganjanje, hvatanje, držanje, ozljeđivanje, ubijanje, oštećivanje gnijezda ili legla i obitavališta. Zabranjeno je i prikrivanje, prodaja, kupnja i otuđivanje ili pribavljanje na drugi način zaštićene biljke i životinje, kao i njegovo prepariranje. Za svaku prouzročenu štetu nedopuštenim radnjama u odnosu na zaštićenu životinjsku vrstu, prema Pravilnika o visini naknade štete prouzročene nedopuštenom radnjom na čančari utvrđena je visoka novčana kazna. Zahvaljujući zaštiti sve je manje onih koji na otoku Pagu skupljaju čančare kako bi ih ubili i njihov oklop koristili za prodaju. Broj čančara je krajem osamdesetih godina 20. stoljeća bio malen, ostale su u većem broju samo na nekim područjima otoka na kojima nije bilo prometnica. No, u posljednjih tridesetak godina čančare se viđaju i na područjima otoka na kojima su bile istrijebljene. Na otoku Pagu i dalje ima dovoljno zemljišnih površina na kojima čančare mogu živjeti i dovoljno područja na kojima mogu pronaći hranu, pariti se i polagati jaja. Zbog toga se može reći da su čančare i dalje integralni dio faune otoka Paga.

Foto: Elvis Šmit/Radio Pag