Preminula najstarija paška čipkarica, Urica Oguić

Urica Oguić, najstarija paška čipkarica, preminula je u 104. godini. 

Iz knjige Cvijet Kamena – Priča o paškoj čipki Josipa Portade donosimo razgovor s Uricom Oguić.

“Urica Oguić rođena je 20.6.1921. godine. Majka joj se zvala Katica Bistričić (rođena Maržić) i bila je kućanica i čipkarica. Otac joj se zvao Ivan Bistričić i radio je u brodarskoj agenciji koju je držala obitelj Mirković. Službeno zvanje čipkarice dobila je 1936. godine, nakon završene trogodišnje čipkarske škole.

-Tko Vas je naudio šivati čipku i kada?

– Šiti me naučila moja baka Urica Maržić još dok sam bila mala. Moja baka je pola Paga naučila šivati čipku. Odrasla sam na pijaci u bakinoj kući, na lijevom uglu Ulice Vida Matasovića. Baka bi okupila djecu i učila nas šivati. Sašile bismo malu okruglu i prodale je. Tada su turisti u Pagu bili iz Poljske. Prodale bi malu okruglu čipku za pola dinara i to je bilo dovoljno za kupiti bombon na srce. Te male okrugle tipke sam radila sa osam ili devet godina. To je na početku bilo učenje kroz igru.

– Mnoge čipkarice su najprije završile osnovnu školu, a onda su se upisale u Čipkarsku školu. Jeste li i Vi tako napravili?

– Da, to je onda bilo tako. Četiri godine sam išla u osnovnu školu. Petu godinu smo u školu išle samo nedjeljom. Škola je bila u današnjoj Koludraškoj ulici na prvom i drugom katu zgrade u kojoj su časne u prizemlju imale zabavište. Ženska škola je bila u Koludraškoj, a muška na pijaci. Tako je bilo onda. Muški i ženske se nisu miješali. U osnovnoj školi smo imale sve predmete, hrvatski, matematiku, zemljopis, povijest, ručni rad. Jos se sjećam pjesama iz čitanke “Velebit”, “Otadžbino oko sokolovo” i nekih drugih. Jako mi je dobro išla povijest. Petu godinu smo nakon mise odlazile u školu kod časnih benediktinki. Učila nas je madre Badeša i Bepina Klovička. Učile smo ples, vježbanje i nauke. U prizemlju su bile dvije velike učionice u kojima su časne benediktinke držale vrtić za djecu. Imale su više grupa djece po starosti. Nakon četverogodišnje osnovne škole upisala sam se u Čipkarsku školu. Ja sam bila u prvoj generaciji čipkarica. Učiteljica Maruška nas je učila badano i micano. U šivanju paske tipke usavršavala nas je učiteljica Marija, ona je bila Paškinja. Rakamano i azuri nas je učila Marija Aubelovica. Druge i treće godine smo učile crtanje kod Frane Budaka. Odlazile smo na crtanje u njegovu kuću koja se nalazila na mjestu goje je poslije bio restoran „Smokva”. Za crtanje smo koristile mali šestar i obično ravnalo, a ponekad bi krug napravile i sa šalicom. Jos uvijek imam sačuvane crteže koje sam radila kod Budaka.

– Kako Vam je bilo u Čipkarskoj školi?

– Bilo je lijepo i poučno. Sve djevojke iz četvrtog razreda su se upisale u Čipkarsku školu i to je bilo mjesto goje smo se mogle družiti, pričati i biti zajedno. Čipkarska škola se održavala u orleani, jutro i popodne. Ujutro bi imale jedan predmet, a popodne drugi. Dok smo išle u školu čipku smo zvale paški teg. U čipkarsku školu sam išla tri godine. Nakon toga sam šivala kod kuće.

– Kada ste prodali svoju prvu čipku?

– Prvu čipku sam prodala 1929. godine kao osmogodišnja djevojčica. Toga se i danas tako dobro sjećam. Naišli su neki češki turisti i kupili čipku koju sam sašila. Bila sam tada jako ponosna. Od toga dana čipkarstvo je postalo moj život. Čipku se moglo prodati jer je u Pagu bilo četiri, pet žena koje su od nas preuzimale čipku i prodavale je po gradovima. Platile bi nam kada bi čipku prodale. Nekada bi šivale po narudžbi ili po mustri koju bi nam one dale. Najviše mustri je Budak nacrtao.

– Možete li nam opisati kako se nekada živjelo u Pagu?

– Bili smo siromašni, ali smo bolje živjeli. Poslije mise smo šetali po pijaci ili po rivi, ovisno da li je bila bura ili jugo. Šetale smo po dvije pod ruku ili su išle dvije ženske i dva muškarca s kraja. Riva od općine do mosta je bila krcata ljudi. Vladala je velika ljubav medu ljudima i poštovanje. Nikad nisam čula da je neki mladić rekao ružnu riječ djevojci. Danas svi žive svaki za sebe. Na pijaci, gdje sam odrasla, bilo je mirno. Kada sam bila djevojka dečki bi tiho pjevali s gitarom pod prozorom: „Ako si legla spat bila ti laka noć”. Posebno su pjevale muške, a posebno ženske klape. Tijekom večeri mi bi šivale, a oni bi pod prozorima pjevali. Život je bio lijep. Prvog maja dečki bi stavljali cvijeće na prozor, ali i radili dešpeti pa bi recimo nešto stavili na vrata da se ne može izaći iz kuće. Svi smo se dobro poznavali i puno družili. Znali smo tko nam je tko sve do petog koljena, a sada se ljudi slabo druže i poznaju. Kada je netko imao vino za prodat objesio bi na početak ulice i na vrata granu kamariža. To je bio znak da se u toj kući prodaje vino. Svatko je tako mogao prodati svoje vino. Ljudi su dolazili kupovati u vrijeme marende, nosilo se doma, ali se i tamo pilo. Pilo se i pjevalo u cijeloj kući, u konobi i na svim katovima. Sve je bilo puno ljudi.

– Kada su se održavale plesne zabave i gdje?

– Ljeti smo plesali na obali, po rivi. Bila je glazba i plesalo se po cijeloj rivi. Zar to nije bilo lijepo? Plesalo se i u konobama. Bilo je oko osam takvih soba, konoba za ples po gradu. Plesalo se i za vrijeme karnevala. To je tako trajalo do Drugog svjetskog rata.

– Kako se organizirao ples za vrijeme karnevala?

– Kapo bal je držao konobu. On je naplaćivao muškima ples. Koliko su plesova htjeli otplesati toliko bi morali platiti. Djevojke su imale besplatan ulaz. One su sjedile unaokolo, a muški su bili uz šank u stankama plesa. Ti plesovi su bili samo subotom. Plesalo se pod lumacom. Muški su obilazili konobe, a djevojke su ostajale u onoj u koju su došle.

– Zašto su djevojke ostajale u jednoj konobi?

– Zato jer je svaki kapo bal organizirao djevojke koje su kod njega dolazile i one su tamo ostajale. Za ljepše cure koje su mogle privući vise muških bi bila pomama.

– Na koji je način kapo bal pozivao djevojke u svoju konobu?

– Svakako, ali najviše su nam kapo bali slali naranče i bombone tamo goje su znali da šijemo. Tako su nas zvali da dođemo u njihovu konobu na ples.

– Gdje ste Vi odlazili na ples?

– Išla sam posvuda po malo, najviše u „Sokol” koji je bio na pijaci u Kneževom dvoru. U „Sokolu” se u prizemlju plesalo, a na galeriji su stajale majke ili braća i gledali nas kako plešemo. Kada se plesalo po konobama nije bilo mama jer nije bilo mjesta za njih. Bila je i zavjesa koja je bila postavljena tako da smo je zvali „zatvor”. Jedan bi muški platio i onda bi cura išla u zatvor. Tada bi je drugi morao otkupiti.

– Do kada je trajao ples na vrijeme karnevala?

– Trajalo je do dva, tri sata iza ponoći, a zadnje dane karnevala do zore. Plesove za vrijeme karnevala otvarali su stariji parovi koji su plesali po starinski, na rupčić. Tek nakon njih su počeli plesati mladi.

– Kako ste se zabavljali dok ste bili dijete?

– Dok smo bili djeca radili smo predstave, svaki put u drugoj kući. Dali bi nam neku slobodnu sobu. Napisale bi tekst prema nekoj priči, Crvenkapica i slično. Postavile bi zavjesu, a djeca koja su dolazila gledati platila bi ulazninu i sjela na klupe.

– Sjećate li se nekih igara iz djetinjstva?

– Dječaci su se igrali na svinjarku. To se igralo tako da su se na zemlji napravile rupice. Uzela bi se prazna konzerva koja se tukla nogom dok nije pala u jednu rupu. Trepeši je bila igra u kojoj bi se dečki naslonili jedan na drugoga, a jedan bi ih pokušavao preskočiti. Žigarela je bila igra u kojoj bi se nešto nacrtalo na podu, bacio bi se kamenčić i skakalo se po tome.

– Imate li sačuvanih starih čipki i slika?

– U galeriji čipke je izloženo „badano” koje sam ja radila. To je francuski teg. Radi se tako da se stavi dupla roba i preko toga papir. Šiva se na prstu. Kada je završeno roba se rastavi i ostane samostalna čipka. U osnovnoj školi smo imali predmet ručni rad i tada sam izradila abecedu na platnu. To i danas imam. Staro je osamdeset godina. Imam i sliku prve Čipkarske udruge. U prvom redu u sredini sjedi moja baka Urica Maržić, rođena Paro. Ona je bila tada najstarija čipkarica u Udruzi. Po njoj sam dobila ime, a ona me je i naučila šivati pasku čipku. Gospoda Frangeš iz Zagreba je bila glavna u Udruzi čipkarica. Ona je organizirala sto ćemo šivati i odnosila je čipke u Zagreb.

– Jeste li cijeli život proveli u Pagu?

– Ne, jedno vrijeme sam živjela u Rijeci. Udala sam se 1946. godine za Pavu Oguića. Dečki su bili u ratu pa smo se mogli zeniti tek kada su se oni vratili. Preselili smo se u Rijeku 1949. godine gdje smo živjeli do sedamdesetih godina. Suprug je bio kormilar na brodu. Ja sam bila domaćica i čipkarica. Muž je radio, a ja sam šivale. Šivanje mi je kuću držalo. Kada smo se sedamdesetih godina vratili u Pag još je bilo dosta društvenog života, bilo je još puno ljudi koji su živjeli u ulicama i bilo je dobro. Televizija je najviše kriva sto su se ljudi sada zatvorili. Imam troje djece, pet unuka i dva praunuka. Nitko od njih ne živi u Pagu.

– Koje ste čipke najradije šivali?

– Sve čipke su mi zanimljive, jer ih šijem s radošću. Imam devedeset godina, ali još uvijek ne mogu stati sa šivanjem. Šijem, jer mi je to u krvi.

– Je li se što promijenilo u šivanju čipke nekad i danas?

– Čipka se unaprijedila jer smo se osposobile i vidjele sto joj fali. Prije se šilo na brzu ruku, a sada je usavršeno. Prije smo oknitale, a sada se radi dupli dintel tamo gdje je prije bilo oknitanje. Nekada smo imale slabiji konac. Meni nikada ne treba nacrt već radim čipku iz glave. Kada se čipka radi po fotokopiji to onda nije tvoje. Mi smo radile i ja sada radim tako da šijem ono što sama zamislim, iz glave. Zato smo prave čipkarice.

– Kada se od čipke moglo nabolje živjeti?

– Do prije desetak godina. Sada je cijena dobra, ali je slabija potražnja. Prije se moglo prodati koliko je god čipke bilo. Moj baka je šila čipku za Bečki dvor. Tada je bilo dobro plaćeno. Onoga puta nam roditelji nisu kupovali robu. Šile smo, prodavale čipku i od toga smo kupovale odjeću. Bilo je onih kojima je čipka bila kruh. Čipka je othranila pola Paga. Kada vinograd nije rodio, od čipke se živjelo.

– Što sada šijete?

– Sada šijem jednu rotondu na zmiju promjera trideset dva centimetra. Ja sam među najstarijima koje još šiju.

– Sjećate li se nekih posebnih čipki koje ste napravili?

– Meni su sve čipke koje sam napravila drage, ali sjećam se da sam 1939. godine s dvije prijateljice od paske čipke sašila haljinu bez rukava. Šili smo je za neku poznatu francusku glumicu, ali vise se ne sjećam imena. Trebala nam je cijela zima da sašijemo tu haljinu. Valjda je to jedina haljina ikada napravljena od paške čipke. Šili smo i za Brijune. Sjećam se da smo krajem pedesetih godina sašile golemi stolnjak. Bio je promjera nekoliko metara. Čipke smo radile za Josipa Broza Tita, a on ih je poklanjao kao predsjednik države.

– Možete li procijeniti koliko ste čipki sašili?

– Ne nam koliko sam čipki sašila. Puno sam šila, a za koga sam sve šila teško se sjetiti. Moje čipke su išle na Brijune, u Zagreb, Italiju, Ameriku, svugdje ih ima, na svim stranama svijeta.”