Na predstavljanju knjige „Teg od Robinje“ u kuli Skrivanat u Pagu, don Dario Tičić, jedan od urednika knjige na početku svojeg izlaganja naveo je citat iz „Zore Damatinske“ od 18. svibnja 1846. godine.
„Sasvim da su poklade postale od poganstva...i kod nas pravovirnih, nisu već za šta drugo nego plemenite pučke igre za polakšanje života i zabavu ljudskog družtva.“
Don Dario Tičić je rekao: „Ovako je u svoje doba pisao naš Pažanin don Nikola Valentić u „Zori Dalmatinskoj“, uglednom i preporodnom časopisu u 19. stoljeću. Iz ovih se redaka vidi da je dite paško, jer na karneval ne gleda kao na nešto poganskoga podrijetla, nego kao na nešto što je za razonodu ljudi i veselja u sadašnjem životu. Don Nikola Valentić je rođen u Pagu 3. rujna 1913. godine. Osnovno je školovanje završio u rodnome gradu, a potom, otišavši u Sjemenište u Zadar, završivši studije, zaređen je za svećenika u Zadru 21. rujna 1837. godine. Prva svećenička služba mu je bila u Povljani iz koje se brzo povlači poradi zdravlja. Odlazi u Zadar, daje se na daljnju pouku i protiv svoje volje postaje profesorom u zadarskom Sjemeništu. Kasnije će preuzeti i neke kolegije na zadarskoj teologiji, novoga zavjeta, grčkoga jezika i patrologije. Dolaskom u Zadar novog nadbiskupa Josipa Godeassija, isti ga uzima k sebi za svoga kancelara i voditelja Kurije. Don Nikola naglo umire u 59. godini života, 27. svibnja 1972. godine u Zadru. Piše za života u „Zori Dalmatinskoj“ o Robinji za koju kaže: „To sam mogao više put za nikoliko godinah u mom ditinjstvu viditi...“ Već ga vidimo kako ga možda mati ili nana drži za ručicu u hladno paško karnevalsko popodne i mali Nikola geda Robinju. To je neprocjenjivo. Još jedan naš Pažanin, don Blaž Karavanić, u svoje je doba pisao o našem kolu i Robinji. O ovim se fenomenima lijepo izrazio i s poštovanjem odnosio kao našoj baštini i kulturi, a volio je Pag i njegovu povijest, mislim da nije pretjerano nazvati ga paškim Bianchijem. Činjenica da je naša Robinja, prva svjetovna pučka drama na slavenskome jugu u kontinuitetu došla do naših dana, i održala se do danas samo u gradu Pagu, nije za odbaciti. Postavljam javno pitanje. Da li smo svjesni toga fenomena i vrijednosti koju imamo. Činjenica je da mi Pažani, sve što vežemo za karneval i ne gledamo kao na nešto što možda i ne zaslužuje veću pozornost, jer je to karneval, munješčina, ne smijemo tako postupati baš kada je u pitanju naša Robinja. Mnogo veće sredine bi nam mogle pozavidjeti na ovome fenomenu Robinje. Prvo, radi se o povijesnim likovima koji svoju povijesnost duguju krbavskoj bitci na Udbini, dakle preko Velebita, tako reći, u našem ličkom zaleđu. Mi kao narod uvijek smo gajili slobodarski duh i čini mi se da nas je to održalo u dugom nizu stoljeća. Drugo, da znamo cijeniti žrtvu za slobodu pa bio to i otkup roba, ovdje robinje, govori sama činjenica da smo spjevali ili pjevali Robinju kao nešto svoje, nama drago i neponovljivo. Kako je Robinja došla pod pero Hanibala Lucića, možemo samo nagađati, ali je sigurno da stari Pažani nisu uzeli od njega Robinju pa je prilagođavali sebi. To paški, jednostavni, skromni i vrijedni težak nije mogao učiniti. O Robinji je stručno pisao u svoje doba i Antun Dobronić godine 1936. Jedan od primjeraka toga članka došao je do nas iz ostavštine don Šime Meštrovića, Pažanina. Posljednjih tridesetak godina, o Robinji su su pisali Josip Portada i Ivo Palčić i tako ovo djelo približili širem krugu čitatelja. Činjenica da se Robinja održala do naših dana, zasluga je i našega Ante Zemljara, šezdesetih godina prošloga stoljeća kada je Robinja bila ponovno revitalizirana, zaljubljenika u rodni grad koji je prvi zamijetio lamentatičnost i arhaičnost, štoviše crkvenost melodije spjeva paške Robinje. To nije nikakvo čudo, jer su prve drame bile upravo crkvena skazanja kako bi se priprostom puku približilo pojedini događaj iz Biblije. Profinjeno uho i danas može u pjevanju Robinje čuti daleki glas lamentacija Velikoga Tjedna kako su ga svi do sada nabrojani u djetinjstvu slušali pod svodovima paške kolegijate. Robinju nikada nisu izvodili nikakvi profesionalci, već ljudi amateri, nadareni pojedinci, glasom i stasom koji su u Robinji ostavljali sebe kao svoj doprinos sredini i na taj način kultivirali kao malo gdje. Poradi toga, neka im ovo bude zahvalni spomen preminulima Robinjaman, Sulimaniman, trgovciman, Derenciniman, Turciman i Keršačaniman, spomen svim prekrojenim kapotiman i prevoltanim jaketaman, fesima o karte, sikiricaman od driva, facoliman, tegu našemu paškomu, zalog i poticaj onim živima, po kojima ova drama i dalje danas živi, koji i danas visoko i ponosno drže trobojni barjak naše Robinje paške. Ova knjiga nije imala nakanu, niti smo bili u mogućnosti pozabaviti se stručnije oko samog fenomena paške Robinje. To iziskuje više vremena, stručnosti, ali i financija. Ne želimo podcijeniti svoj trud, ali želio bih večeras ovdje istaknuti našu nakanu da smo željeli ovom knjigom ostaviti trag i spomen. Ja se iskreno nadam da naš trud nije bio uzaludan i da vrijeme i snagu koju smo utrošili u ovo djelo, da će biti i svojevrsno priznanje svima kroz mnoge godine koji su sebe davali u Paškoj Robinji. Na kraju ću biti malo osoban. Želim zahvaliti, javno, mojim suuređivačima ove knjige, gospodinu prof. Ivu Fabijaniću, gospodinu Franču Bukši i gospodinu Dušanu Herendi, da su i meni dali drivenu sikiricu od driva da zajedno s njima odigramo dramu uređenja ove knjige. Za mene osobno je to njihov znak povjerenja i poštovanja prema meni i kao svećeniku i kao Pažaninu koji voli ovo sve ca je naše. Mislim da neću pogriješiti da je to i svojevrsni hommage don Nikoli Valentiću, msgr. Blažu Karavaniću, don Šimi Meštroviću, svećenicima i Pažanima, lokal patriotima koji su voljeli ovaj grad, njegovu baštinu, povijest i kulturu. Pag ima puno, i ne zaostaje ni za većim kulturnim sredinama. Sačuvati blago na ovoj hridi što iz mora viri, više je nego dovoljan razlog da do svoga držimo, čuvamo i predamo budućim naraštajima.“
Josip Portada/Radio Pag
