Običaji grada Paga: Intrada, berba grožđa

U gradu Pagu postojali su mnogi obiteljski, vjerski, poslovni i sezonski običaji koji su nastajali stoljećima, a mnogi od tih običaja zabilježeni su u Kodeksu običajnog prava grada Paga. Među sezonskim običajima posebno veliko značenje imala je intrada. Prof. Nikola Kustić u svojoj knjizi „Cakavski govor grada Paga s rječnikom“ navodi da je intrada prihod, dohodak, ljetina, berba grožđa. Kao primjer rečenice u kojoj se koristi imenica intrada navodi: „Pojdi in za intradu pomoć“.

Kroz stoljeća, intrada je imala znatno šire značenje od berbe grožđa, što je pojasnio i prof. Kustić, ali od sredine 20. stoljeća u Pagu se imenica intrada koristila samo za berbu grožđa. U Pagu je intrada bila velik događaj.

Radovi u vinogradu trajali su cijelu godinu, a posljednji posao pred intradu bilo je proljetno indikivanje, špricanje panjov, loze, u razdoblju bujnog listanja i početka dozrijevanja grožđa. Špricanjem se loza štitila od biljnih bolesti luga i peronospore.

Pripreme za intradu

Pripreme za intradu počele bi krajem srpnja ili na početku kolovoza. Iz konoba bi se izvukle bačve i karateli i pažljivo ih se takalo, kotrljalo, do morske obale, do korniža. Na korniž bi se posložilo kavitele, drvene gredice, i na njih bi se stavilo bačve i karatele kako bi se stanjali. Ponekad se koristila i riječ stančali, ali to prof. Kustić ne spominje.

Bačve i karateli ciglima su se punili morem, što je bio težak i zahtjevan posao, posebice prvih nekoliko dana, jer su obilato puštali i trebalo ih je stalno nadopunjavati morem.

Bačve i karateli su se na taj način stanjivali, odnosno drvo bi, nakon što je nekoliko dana bilo umočeno u more, nabubrilo i ne bi više propuštalo tekućinu. Uz to, bačve su se na taj način prale od ostataka starog vina i vinskog kamenca. U vrijeme pred intradu bačve i karateli bili su posloženi uz korniž na Katinama, na Mandraču, na Goliji, na Staroj rivi i na Lokunji.

Desetak dana prije intrade iz konoba bi se vadile stačice, i druge drvene posude korisne u intradi i njih bi se pralo morem koje se donosilo u ciglima.

Iz konoba su se vadili i misi izrađeni od kože. Misi su u intradi bili izuzetno važni i vrijedni. Koristili su se samo u vrijeme intrade, a od intrade do intrade držalo ih se u konobama. Držalo ih se napuhane, a objesilo bi ih se na gredu, najčešće stropnu, kako bi bili što dalje od poda, jer su tako bili zaštićeni od miševa koji su ih mogli oštetiti. Mihove se iz konoba donosilo na obalu, na Katine, na Mandrač, na Goliju, na Prosiku i na Bašacu i najprije bi ih se napunilo morem kako bi se vidjelo ima li na njima oštećenja, odnosno rupa. To je bio težak posao za jednu osobu i zbog toga se to uglavnom radilo u paru. Dok je jedan držao mih, drugi je ciglićem vadio more i ulijevao ga kroz otvor na vrhu miha.

Nakon toga misi su se neko vrijeme močili u moru, a onda bi se, dobro oprani, nosili doma, lagano bi se isprali vodom i stavljalo ih se na sušenje, ponekad u konobu, češće na ulicu.
Nekoliko dana prije intrade i za vrijeme intrade tovare se pojačano hranilo. Na livadu na kojoj su tovari pasli travu, donosilo im se dosta zobi, kako bi imali dovoljno snage tijekom intrade.

Berba grožđa

U Pagu je intrada, berba grožđa, počinjala uglavnom nekoliko dana poslije Male Gospe. U većem dijelu Dalmacije intrada je počinjala kasnije, u drugoj polovici rujna, obično oko dana Sv. Kuzme i Damjana, 26. rujna.

U intradi su sudjelovali svi članovi obitelji, žene, muškarci, djeca, stari i mladi, a često i članovi šire obitelji. Svatko tko je sudjelovao u intradi imao je posebno zaduženje.
Na dan odlaska u vinograd muškarci su nosili osušene mihove i alat, kosire i kosiriće. Žene i djevojke nosile su kruh, slaninu i povrće umotano u tivajole, a vino i vodu u domižanama. Djeca su pomagala ženama nositi hranu.

Po dolasku u vinograd, odredilo bi se mjesto na kojem će se ostavljati ubrano grožđe. Na svim vinogradima bila je manja zemljišna površina bez raslinja koja je bila namijenjena za stavljanje ubranog grožđa na hrpu. Na takvoj površini su se, kao podloga, slagali komadi kože, kako grožđe ne bi dodirivalo zemlju i tako se uprljalo.

Nakon toga svima bi se podijelili kosirići ili mali nožići i šprte.

Sudionici berbe posložili bi se po vinogradu po dogovoru i svatko je zauzimao svoj red panjov, loze. Grožđe se bralo polako, bez žurbe, jer se nije smjelo preskočiti koji grozd. Kada bi se napunila šprta, nosila se do mjesta na kojem se ostavljalo grožđe i tamo bi se šprta ispraznila. Berač ili beračica tada bi se vratili na mjesto na kojem su stali s berbom i nastavili bi dalje.

Kada bi se na hrpi nakupilo dosta grožđa, muškarci su grozdove stavljali u mihove i dobro bi ih vezali.

Na tovare se već prije stavilo sedlo u obliku trokuta, sastavljeno od četiri uske, čvrste daske koje su na vrhu bile obrađene, sužene. Daske su bile koso raširene od gore prema dolje kako bi se sedlo moglo staviti na tovara. U gornjem dijelu, po dvije daske sa svake strane sedla bile su čvrsto vezane konopom. Na svakoj daski bile su po četiri tanke, ali čvrste, okomito položene grane, dvije gornje, dvije donje. Na to se stavljalo i vezalo mih po mih, koliko ih je moglo stati. Dva muškarca, ponekad i tri, a iznimno jedan, odlazili su s tovarom do kuće, iskrcali bi grožđe iz mihov i vratili bi se u vinograd.

Vrijeme trajanja berbe ovisilo je o veličini vinograda. Berba je trajala jedan dan, ponekad dva, čak i tri dana.

Ubrano grožđe gnječilo se u staćicama i drugim drvenim posudama, a za to su bila zadužena djeca, ponekad i djevojke. Grožđe se gnječilo bosim nogama. Grožđe se obrađivalo i pomoću torkula, što je, prema rječniku prof. Kustića, tijesak za grožđe. Torkuli su bili veći i manji, a nisu ih imale sve obitelji i zbog toga su se, po potrebi, posuđivali, obično na jedan dan. Obrada grožđa pomoću torkula nije bio lagan posao i za to su bili zaduženi mladi članovi obitelji, oni najjači.

U intradi su važni bili magarci i konji koji su vukli zaprežna kola s grožđem od vinograda do konoba. Gotovo sve obitelji koje su imale veći vinograd ili više njih, imale su jednog ili više tovara. Oni koji ih nisu imali mogli su ih posuditi. U Pagu je samo nekoliko obitelji imalo konje i zaprežna kola, kar, a kada je bilo potrebno, i konje i kar se moglo unajmiti.

Poslije berbe grožđa

Od grožđa se radilo crno, bijelo i miješano vino. No, radila su se i druga pića. U Pagu je postojala duga tradicija izrade prošeka, a paški prošek bio je izuzetno cijenjen. Prošek se radio od osušenog slatkog grožđa koje je fermentiralo duže nego kada se radilo obično vino.

Proizvodila se i rakija koja se radila pomoću kotla, uglavnom u konobama, ali često i u stajama. Rakija se radila od smjese koja je ostala nakon gnječenja groždane mase s dodatkom dvadesetak vrsta trava, među kojima je obavezan bio kromač, kromac. Pravljenje rakije bio je dobar povod za druženje, pripremanje mesa na gradele i zajedničko kušanje prve rakije. Bio je to posao muškaraca, ali je zabilježeno da su se često muškarcima, nakon pečenja rakije, morale pridružiti žene kako bi rakiju pospremile u posude i sve očistile, jer muškarci, zaneseni veseljem koje prati pečenje rakije, to nisu mogli napraviti.

Pažani su dio grožđa zadržavali za sušenje i pravljenje šukvica. Za tu prigodu, grozdovi bi se, s komadićem grane i barem jednim listom, stavljali na šufit, u potkrovlje, na konop. Grožđe se polako sušilo i moglo se jesti gotovo do Božića. U siječnju ili veljači od zrna grožđa nastale bi šukvice koje su se jele sirove ili su se stavljale u slastice.

Od proizvedenog vina dio bi se zadržao za vlastite potrebe, kao svakodnevno piće, a dio se prodavao. Ponekad su se grožđe i vino mijenjali za druge  proizvode.

Najčešći način prodaje bio je u tovernama. U Pagu to se radilo tako što bi obitelj koja je imala vino za prodaju, na okvir vrata svoje kuće postavila grančicu, najčešće tamarisa. To je bio znak za prodaju vina, a vino se prodavalo na žmuje, čaše, a samo ponekad i na bocune, boce koje je kupac trebao donijeti sa sobom. Tamo gdje se prodavalo vino dolazili su muškarci, nikada žene. Vino se gotovo uvijek posluživalo kroz prozor, tako da su muškarci koji su kupovali vino bili vani, na ulici, a to je bila dobra prigoda za druženje. Žene su izbjegavale konobe, ali ponekad su morale doći kako bi svojim muževima dale moralnu i što je važnije, tjelesnu potporu za dolazak do kuće.

Intrada je postala dio prošlosti

Gospodarsko značenje vinogradarstva tijekom stoljeća se mijenjalo, ponekad je bilo veće, ponekad manje, ali uvijek je imalo važnu ulogu za vinogradare i za zajednicu. Na početku 21. stoljeća na otoku Pagu postoje samo rudimentirani ostaci vinogradarstva. Stari način berbe i pravljenja vina je nestao, a s nestankom starog načina bavljenja vinogradarstvom nestali su i brojni običaji povezani uz tu poljoprivrednu djelatnost. Tako su s paških riva nestale bačve i karateli, a s ulica su nestali misi, stačice i oznake za toverne, nestala je radost obiteljskog druženja u vrijeme berbe, nestali su tovari, sedla, konji, kari, nestali su vinogradi… Sve to postalo je dio prošlosti.

(korištene fotografije iz knjige: Josip Portada –  “Prošlost Paga u slikama i zapisima”)