Don Blaž Karavanić, svećenik, papinski prelat, profesor i pisac

Ove godine navršava se 154 godine od rođenja i 72 godine od smrti don Blaža Karavanića, svećenika, papinskog prelata, monsinjora, seoskog župnika, profesora, pisca, arhiđakona, dekana Stolnoga kaptola Svete Stošije, arhivara i kancelara Nadbiskupskoga ordinarijata.

U radu “Autobiografija seoskog župnika” tiskanog u Zadru 2004. godine, don Blaž Karavanić sam sebe je prikazao kao pomalo neobičnog čovjeka i svećenika, svakako ne kao posve mirnog i svepraštajućeg seoskog župnika. U svojem autobiografskom radu naglašava i objašnjava svoju sklonost prema siromašnim, iskrenim ljudima kojima prašta i razumije njihovu ponekad naglu narav. S druge strane naglašava duboki prijezir prema bogatima, njih nije ni mogao ni želio pravdati niti opravdati. Po svemu sudeći takve jednostavno nije podnosio. Don Blaž Karavanić, između ostalog, spominje susret na brodu s, kako je naveo, bogatim, a očito oholim težakom  s kojim se upustio u neugodnu raspravu. Spominje i kako je jednom, bijesan, bacio velik komad mesa kroz prozor, mesa kojeg je, kao mito, njegovoj obitelji donio bogati župljanin tražeći uslugu od don Blaža, svojeg župnika.

Blaž Karavanić rođen je u Pagu 11. siječnja 1872. godine, u obitelji koja je postojala još dok su stanovnici grada Paga živjeli u današnjem Starom gradu. Rođen je u vrijeme austrijske uprave u Pagu i u vrijeme velikih političkih i gospodarskih promjena u Pagu. Dok je bio dijete mogao je, kao i svi pripadnici njegovog pokoljenja, promatrati neke važne građevinske zahvate, na primjer rušenje zidina i kula, završne radove na uređenju okoliša magazina za sol na Prosici i izgradnju prometnice od Uhlinca do Bašace, današnju Goliju. U razdoblju djetinjstva i prve mladosti Blaž Karavanić u Pagu su se stvarali temelji za prvo urbano širenje grada Paga izvan stare gradske jezgre koja je izgrađena u 15. stoljeću.

Blaž Karavanić je nakon osnovne škole, na Zmajevićevu sjemeništu u Zadru upisao i završio klasičnu gimnaziju, a 1896. godine diplomirao je teologiju. U dobi od 24 godine, 1896., zaređen je za svećenika.

Iz njegovih zapisa moglo bi se zaključiti da je pomalo neočekivano prvu službu dobio u Bukovici, u župi Rodaljice, oko 18  km od Benkovca i Medviđi, oko 15 km od Benkovca.  No, bilo  to očekivano ili ne, don Blaž je bio oduševljen svojim župljanima, koje je opisao kao siromašne, vrijedne, ponekad malo nagle, ali iskrene ljude. U Rodaljici i Medviđi bio je župnik od 1896. do 1900. godine. Don Blaž je 1900. godine postavljen za župnika u Barbatima na Pagu. Nova služba koju je dobio udaljila ga je od Bukovice i to mu je bilo žao. U Barbatima je bio župnik manje od jedne godine. Nakon toga je postavljen za župnika Poljica i Dračevca Ninskoga, a na toj dužnosti bio je od 1900. do 1910. godine. Don Blaž Karavanić je 1910. godine postao župnik Privlake i na toj dužnosti bio je do 1921. godine. Župnik Bokanjca bio je od 1921. do 1926. godine, a od 1944. do 1946. godine bio je župnik u Predošćice na Cresu.

U svakoj župi u kojoj je djelovao kao župnik don Blaž Karavanić se snažno povezivao sa župljanima, posebno siromašnima kojima je uvijek bio sklon. U Zadarskoj nadbiskupiji su očito cijenili svećeničko djelovanje don Blaža, što dokazuju priznanja koja je dobio. U vrijeme kada je bio pri kraju svoje službe u Bokanjcu, 1926. godine, imenovan je kanonikom i dekanom Stolnog kaptola Svete Stošije, što je bilo veliko priznanje njegovom svećeničkom radu. Bio je to početak njegovog razmjerno brzog napredovanja. Nakon što je postao kanonik i dekan Stolnoga kaptola Svete Stošije, na Zmajevićevu sjemeništu je 1926. godine postao profesor, a istovremeno je postao arhivar i kancelar Nadbiskupskog ordinarijata.  Samo godinu dana poslije, 1927. godine, don Blaž Karavanić je imenovan za  arhiđakona. Veliko priznanje dobio je 1943. godine kada je postao prepozit Stolnog kaptola, odnosno poglavar kolegijalnog kaptola. Nakon tog velikog priznanja uslijedilo je najveće. Papa je 1943. godine don Blaža Karavanića imenovao za  papinskog prelata i dodijeljena mu je titula monsinjora. Tako je don Blaž postao visoki crkveni dostojanstvenik.

U istom povijesnom razdoblju dva Pažanina su imala veliku titulu monsinjora, don Blaž Karavanić i don Joso Felicinović. Don Blaž Karavanić volio je povijest i cijeli svoj radni vijek se, uz svećeničke i druge crkvene poslove, bavio istraživanjem rada povjesničara Marka Laura Ruića i brojnih arhivskih materijala koje je prepisivao i komentirao. Svoje bilješke pisao je na pisaćem stroju.

Najopsežnije djelo don Blaža Karavanića je “Građa za povijest grada i otoka Paga” koje je tiskano u Zadru 2006. godine. Dio tog rada je, kao preslik izvornog rukopisa, 1991. godine bio postavljen na izložbi “Prošlost Paga u slikama i zapisima” koju je u Pagu postavio Centar za kulturu “Marko Lauro Ruić”. U rukopisu je ostalo njegovo vrlo značajno djelo o crkvi Navještenja Marijina i Benediktinskom samostanu Sv. Margarite u Pagu. Upravo na temelju tog rada, uz korištenje radova povjesničara Marka Laura Ruića u Pagu je 1983. godine izdana knjiga Samostan i crkva časnih sestara benediktinki u Pagu. U Zadru je 2004. godine objavljen rad don Blaža  Karavanića “Povijest paškog otoka u osmercu i desetercu od postanka pak sve do početka petnaestog vijeka”. U Zadru je 2004. godine objavljeno autobiografsko djelo don Blaža Karavanića “Autobiografija seoskog župnika”.

Don Blaž Karavanić umro je u Pagu, 27. veljače 1954. godine i pokopan je na Gradskom groblju sv. Karina u Pagu.

(Ilustracija: Radio Pag)