Sveti Vid – mala crkva velikog značenja

Na otoku Pagu najviši vrh je Sveti Vid, prostorno smješten na središnjem dijelu otoka s pomakom prema zapadu. U suvremeno doba, Sv. Vid je zanimljivo i izazovno izletničko područje za turiste koji vole penjanje i razgledavanje krajolika. Uz to, područje podno Svetog Vida je i pašnjačko područje. Do vrha Sveti Vid nekada se teško dolazilo.

Na vrhu Svetog Vida nalaze se dvije posebnosti koje su zabilježene u brojnim kroničarskim zapisima. Jedna posebnost je lokva u kojoj je bilo vode i za sušnih dana i ta lokva je posebna jer se nalazi na najvišoj točki na otoku. Druga posebnost su ostaci crkve Sv.Vida, ostaci koji su dio spomeničke baštine grada i otoka Paga.

U pučkoj književnosti grada Paga postoji priča da su se vjernici iz Paga hodočastili u crkvu sv. Vida na spomendan sveca titulara 15. lipnja. Prema pučkoj predaji vjernici su se 15. lipnja u crkvi Sv. Vida molili za svoje najbliže, članove obitelji i prijatelje koji su bili slabovidni ili slijepi. Međutim, u povijesnim izvorima nema podataka koji bi potvrđivali da su vjernici iz Paga hodočastili na vrh Svetog Vida. No, sigurno je da su se u crkvi povremeno održavale liturgije.

U povijesnim izvorima crkva sv. Vida spominje se prvi puta u oporuci Dumice Sumorović od 5. srpnja 1348. godine. U toj oporuci navodi se da je crkva Sv. Vida u izgradnji i da su radovi pri završetku, odnosno da će uskoro biti dovršena. U dokumentima iz 1433. i 1488. godine crkva Sv. Vida spominje se kao odrednica u prostoru, kao orijentir. Papinski vizitator Priuli je 1603. godine posjetio Pag i u svojem vizitatorskom izvješću je naveo da crkva Sv. Vida nema vrata. Za povjesničare to je dokaz da se već tada, u prvim godinama 17. stoljeća, crkva Sv. Vida nije redovno koristila za liturgije. U dokumentu iz 1823. godine navodi se da je crkva Sv. Vida u lošem stanju, odnosno da je gotovo ruševna. Iz toga proizlazi da je u 19. stoljeću crkva Sv. Vida bila napuštena, odnosno da više nije imala vjersku, odnosno liturgijsku svrhu za stanovnike grada i otoka Paga. No, povjesničari nisu pronašli dokument u kojem bi se navodilo zbog čega je crkva Sv. Vida bila napuštena.

O crkvi Sv.Vida pisali su prof. Ivo Petriccioli u radu “Spomenici srednjovjekovne arhitekture na otoku Pagu” iz 1952. godine, prof. Emil Hilje u radu “Spomenici povijesnog graditeljstva na otoku Pagu« iz 2011. godine, Razvoj umjetnosti na Pagu u 14., 15. i 16. stoljeću, magistarski rad iz 1988. godine, »Kasnosrednjovjekovna sakralna arhitektura na Pagu« iz 1997. godine, Spomenici srednjovjekovnog graditeljstva na Pagu iz 1999. godine i »Spomenici povijesnog graditeljstva na otoku Pagu« iz 2011. godine. Prof. Ivo Petricioli prvi je istraživao crkvu Sv. Vida i prvi je objavio rezultate svojih istraživanja. Naveo je da je duljina broda crkve Sv. Vida 6,60 metara, a širina 4,15 metara. O crkvi Sv.Vida je u svojem magistarskom radu iz 1988. godine pisao i prof. Emil Hilje. Prof. Hilje je objavio arhivske podatke o crkvi, a o tipologiji crkve je zaključio da je crkva Sv. Vida tipološki srodna crkvama sv. Nikole, sv. Mihovila i sv. Martina u Staroj Povljani. Uz to je naveo kako crkvu karakterizira izuzetna pravilnost i da se na njoj vidi stilski pomak prema gotici. To je zaključio zbog kvalitetnije obrade kamena tesanca od kojih je crkva izgrađena. Isti stav je prof. Hilje iznio i u svojim kasnijim radovima iz 1997. i 1999. godine. Prof. Hilje je napravio tlocrt i poprečni presjek crkve. U članku iz 2011. godine posebnu pažnju je posvetio  titularu crkve Svetom Vidu. Prof. Hilje navodi da je titular crkve vjerojatno u početku bio dvojni, a takav zaključak je temeljio na dokumentu iz 1352. godine u kojem se velika šuma u podnožju najvišeg otočnog vrha naziva šumom svetog Vida i svetog Modesta. Prof. Hilje je zaključio da se tijekom vremena izgubilo ime drugog sveca, Svetog Modesta, i to zbog skraćivanja u izgovoru.

Blagdan Sv. Vida spominje se u Gelacijevu sakramentaru, svim povijesnim martirologijima, u Napuljskom mramornom kalendaru i u bizantskim sinasarima, što je znak da se njegovo štovanje proširilo i u istočnu Crkvu. Kult Sv. Vida se brzo proširio, posebice na Sredozemlju. Crkve sv. Vida u pravilu su izgrađene na uzvisinama, kao što je to i na Pagu. U Dalmaciji se sv. Vid smatrao zaštitnikom očiju, odnosno ljudskog vida. Ikonografija ga prikazuje kao mladića s palmom, u kotlu, katkad s gavranom i lavom. U srednjem vijeku bilo je oko 1300 mjesta u kojima se štovao sv. Vid kao zaštitnik, a to znači i s tolikim brojem crkvi, kapela i oltara. On je uvršten i u slavnu skupinu takozvanih 14 zaštitnika u velikoj nevolji. Svetom Vidu su se posebno molili ljudi bolesni od epilepsije, histerici i opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti i kada treba izvesti neke teške zadatke. Kao svoga zaštitnika slave ga ljekarnici, pivari, gostioničari, podrumari i vinogradari. Preporučuju mu se i ljudi slabog sluha i vida.

Blagdan Sv. Modesta slavi se 24. veljače. U Pagu je očito postojao razlog i za gradnju crkve na najvišem otočnom vrhu kao i za posvećenje te crkve Sv. Vidu i Sv. Modestu. Međutim, u povijesnim izvorima ne navodi se razlog niti za jedno niti za drugo. Neki povjesničari navode da se u  Pagu prihvatio kult Svetog Vida, zajedno s kultom sv. Modesta i da je upravo zbog toga podignuta crva na najvišem otočnom vrhu, kao što se radilo u cijeloj Dalmaciji i Primorju. U svom doktoratu iz 1990. godine prof. Miljenko Jurković je crkvu Sv. Vida opisao kao najljepši primjer kasnoromaničke arhitekture na otoku Pagu. Naveo je da na to upućuje kvalitetna zidarska tehnika kojom je crkva izgrađena. Prema radovima povjesničara i arheologa koji su istražili crkvu Sv.Vida crkva je građevina s pravokutnim brodom i s polukružnom apsidom koja je bila presvođena bačvastim svodom. Svod je bio blago prelomljen u tjemenu. Prostor crkve bio je podijeljen u dva traveja preko bočnih pilastara koji su podržavali svod preko pojasnice oslonjene na imposte.

Crkva je bila presvođena kamenom. Zidana je tehnikom uslojenih, fino obrađenih tesanika. Za gradnju crkve Sv. Vida koristila se žbuka, i to na svodu i na uzdužnim zidovima. Na uzdužnim zidovima, ispod svoda, nalaze se u nizu rupe četvrtastog presjeka. Prof. Hilje pretpostavlja da su tu bile ugrađene drvene grede radi povećanja  elastičnosti. Na početku 21. stoljeća na crkvi Sv. Vida provedeni su radovi kako bi se spriječilo urušavanje crkve, posebno svoda. Tijekom tih radova crkva je pregrađena na pola.

Crkva sv. Vida izgrađena je na najvišem vrhu otoka Paga koji je po toj crkvi i dobio naziv, te se redovno koristi kao toponim Vrh Sveti Vid. Po mnogim povjesničarima umjetnosti, crkva Sv. Vida, dok se nalazila u izvornom stanju, dakle prije nego je postala ruševina, bila je jedan od najljepših primjera srednjovjekovne sakralne arhitekture na otoku Pagu. Njezina gradnja je, kako se slažu povjesničari, romanička, ali uz to, na crkvi su uočljivi pomaci prema, u vrijeme njezine gradnje, novom gotičkom stilu. To se posebno dobro vidi, kako navodi prof. Hilje, na konstrukciji prelomljenog svoda. Prema arhivskim podacima koje je objavio prof. Hilje, crkva Sv. Vida bila je zavjetna crkva, a njezina izgradnja je završena sredinom 14. stoljeća. Općim povijesnim okolnostima u vrijeme izgradnje crkve Sv. Vida povjesničari navode da se do tada dosljedno primjenjivao paški tip gradnje što je bilo posebno izrađeno u drugoj polovini 14. stoljeća. Nakon toga došlo je do prijelaza prema drugačijem tipu gradnje, gradnje koja je imala karakteristiku romanike. Tada su se počele graditi prve romaničko-gotičke crkve. Gotička arhitektura na otoku Pagu pojavila se početkom 14. stoljeća. Međutim, na području Paškog zaljeva i južnog dijela otoka romaničko-gotička gradnja se pojavila nešto kasnije, u drugoj polovini 15. stoljeća. Povjesničari umjetnosti navode da se gotika na crkvama najbolje vidi u korištenju prelomljenog svoda i u kvalitetnijoj obradi tesanaca. Uz to, gotika je donijela još jednu novost. Naime, na pročelju crkvi gradio se zvonik. Bolja obrada kamena za gradnju crkvi vidljiva je i na romaničkim spomenicima. U odnosu prema paškom tipu gradnje unutarnji prostori više nisu bili presvođeni i uglavnom su većih dimenzija. Povjesničari navode da su, osim tih promjena, spomenici iz tog doba zadržali isti tradicionalni oblik gradnje i tehniku zidanja poput crkva iz prethodnog razdoblja. Uz to, njihov broj je nešto manji u odnosu na broj spomenika iz prve polovine 13. stoljeća. Tada se pojavila i tendencija da se crkve grade u blizini morske obale. U povijesnim izvorima nema dovoljno jasnih objašnjenja zbog čega se to tako radilo. Među povjesničarima je uglavnom prihvaćen stav da su se crkve na području Paga gradile uz obalu mora kako bi se lakše kontroliralo pomorske putove, ali i kako bi se pomoglo pomorcima prilikom nevremena. Na području Paga postoji cijeli niz crkvi koje su izgrađene na obali mora, ali crkva Sv. Vida je izgrađena daleko od mora. No, s vrha na kojem se nalazi crkva Sv. Vida dobro se vidi Paška uvala, Paška vrata i velik dio Kvarnerića. Uz to, s vrha Sv. Vid dobro se vidi velik dio otoka, odnosno s tog položaja moglo se su uočiti dolazak bilo koga.

Danas su ostaci crkve Sv. Vida središte izletničkog okupljanja tijekom ljetnih mjeseci, mjesto na kojem se dolazi radi užitka u pogledu na krajolik, u hodanju i šetnji lijepim krajolikom. Funkcija crkve Sv. Vida se promijenila, ali i dalje postoji na najvišem otočnom vrhu, na mjestu na kojem je gradnja bila teška, a njezino postojanje je dokaz upornosti i snage vjernika iz Paga.

(Foto: Elvis Šmit/Radio Pag)