U svojem radu "Paški sveti trokut" iz 2006. godine, Vitomir Belaj i Goran Pavel Šantek (Stud. ethnol. Croat., vol. 18, str. 153-183, Zagreb, 2006.) govore o vrhu Sveti Vid, vrhu Sveti Juraj i Starom gradu kao tri točke Paškog svetog trokuta koji je trag nekadašnje slavenske mitologije na otoku Pagu.
Prva točka je Sveti Vid, najviši vrhu na otoku Pagu. Na Svetom Vidu nalaze se ostaci crkve koja je, prema povijesnim podacima, izgrađena početkom 14. stoljeća. Emil Hilje kao njezinu posebnu odliku ističe pravilnost s dimenzijama, bez apside, 4,15 × 6,60 m. Mjesto na kojemu danas nalazi ova crkva svoju sakralnu važnost imalo je i u ranije pretkršćansko doba, o čemu pišu Katičić, Belaj, Šantek i Pleterski. Postoje opravdane pretpostavke da su na njemu nekada završavala hodočašća Pažana i davali se zavjeti. Andrej Pleterski je 2009. godine upozorio na još jedan mogući znak inkorporiranosti crkve svetoga Vida u mitski krajolik. Navodi kako je os crkve Svetoga Vida usmjerena prema pravcu iz kojega za Jurjevo, 23. travnja, izlazi Sunce. Kako je i današnja orijentacija u prostoru solarna, pravac koji iz Svetoga Vida ide prema jugu pravac je pozicije Sunca u zenitu.
Druga točka je vrh Sveti Juraj. Navode kako je toponim Sv. Juraj vrh sjeverno od Paga, stjenoviti kuk visok 200 metara, na kojem se još vide tragovi stare crkve. Crkva sv. Jurja na brdu (S. Zorzi in monte) prvi puta se spominje 1427. godine. Povjesničari umjetnosti smatraju je predromaničkom, a kao zanimljivost ističu apsidu koja u tlocrtu ima oblik potkove. Danas su sačuvani samo mali ostaci zida. Hodočašća nema već preko stotinu godina. Položaj ovoga lokaliteta, navode, s istočne strane zaljeva odgovara predodžbi o ukradenu Perunovu sinu koji u divljini, s druge strane mora, odrasta kod Velesa.
Treća točka mitskoga trokuta, povezana s vodom i sa ženskim načelom, je samostan s crkvom sv. Marije u Starome gradu. Kut što ga tvore stranice zamišljenog trokuta kod te crkve iznosi 21 stupanj. Očevidom se pokazalo da se od crkve u Starome gradu vide i vrh Sv. Vid s kapelicom i vrh zvan Sv. Juraj. Utvrđeno je kako postoji vizualna komunikacija između tih triju točaka. Današnja crkva Blažene Djevice Marije je romanička crkva izgrađena na ranokršćanskoj, a dokazi za to su nađeni fragment ranokršćanskoga kamenog pluteja i ranokršćanski sarkofag. Godina izgradnje crkve nije poznata, a izgled upućuje na to da je to moglo biti negdje krajem 13. ili početkom 14. stoljeća. Emil Hilje dosta argumentirano, zasnovano i na dobrom poznavanju povijesti, smješta vrijeme izgradnje crkve na početak 14. stoljeća. To je vrijeme ekonomskoga snaženja i osamostaljenja Pažana, pa i težnji za osnivanjem paške biskupije, zbog čega im je trebala tako velika građevina. Danas crkva ima status svetišta, a i Pažanima je najvažnije vjerničko zbivanje povezano s njome. Naime, večer uoči Velike Gospe u njoj se organizira cjelonoćno bdijenje na koje hodočasnici dolaze pješice iz svih naselja otoka Paga. Na Veliku Gospu formira se, župnikom predvođena, procesija koja svečano prenosi kip Gospe od Staroga Grada u župnu crkvu u Pagu. Tamo ga prate različite pobožnosti, a za Malu Gospu se svečano u procesiji vraća u crkvu u Starome Gradu. Blizu crkve je veliki izvor (fons magnus) što ga spominje paški Katastar iz 1452. godine. Taj veliki izvor je, izgleda, presušio jer je netko ukrao vodu, tj. preusmjerio je na svoju zemlju. Nalazio se otprilike 100 do 200 metara od crkve. Drugi je izvor uobličen u zdenac u samostanskom dvorištu, pokraj crkve sv. Marije. Nekoć je, kažu, u doba rata, na otoku zavladala suša i Pažani su se za pomoć tada obratili Blaženoj Djevici Mariji. Ona im je dala toliko vode da se ona u tom zdencu prelijevala. Ljudi to pripisuju čudu, jer je crkva na brdašcu na kojem se ne bi očekivao priliv vode. Ima dovoljno elemenata da se ova točka poveže s pretpostavljenim svetim mjestom poganske božice koja sjedi uza zdenac.
Kada se izmjeri dužine stranica trokuta, utvrdilo se kako razdaljina između Sv. Vida i stijene sa Sv. Jurjem iznosi oko 5.800 m, a između sv. Vida i Staroga grada 7.500 m. Odnos između 5.800 i 7.500 odgovara odnosu 1:1.3, a drugi korijen od dva iznosi 1.4. Uočena je još jednu pojedinost. Ako se na skiciranu tlocrtu crkvice sv. Jurja zamisli dijagonala od prednjega desnog do stražnjega lijevog, vanjskog, ugla svetišta i usporedi se s ucrtanim smjerom prema sjeveru, dobit će se otklon u lijevo od 67°. Ako se na preciznoj karti 1:25.000 izmjeri pravac koji spaja Sv. Jurja sa Sv. Vidom i potraži se odnos prema meridijanu, dobit će se azimut od 293°30᾿. Kut što ga zatvaraju dijagonala i istočna stranica crkve iznosi 26° (kut što ga zatvara dijagonala sa zapadnom stranicom je 29°). No, sve dok se ne nacrta pouzdaniji tloris ruševina Sv. Jurja, o tome ne bi trebalo raspravljati. Ruševine crkvice sv. Jurja nalaze se točno sjeverno od izvora vode kod Mokošine točke, današnje crkve sv. Marije. No i bez toga se razotkrila starohrvatska poganska organizacija svetoga javnog prostora. To ujedno omogućuje da se još neke uočene toponime i pojave u krajoliku uklopi u raspravljanje.
Neimenovana špilja pod Sv. Vidom
U istraživanjima svetoga krajolika oko Učke i u središnjoj Istri uočena je velika važnost špilja, što podsjeća na vedsko kazivanje o tome kako je Gromovnik rascijepio trbuhe planina da bi oslobodio vode. Jedna je takva uočena i ispod sv. Vida na Pagu.
Tri glave
Na putu između Vodica i Bošane nalazi se i toponim Tri glave. To, kao i spomenutu špilju, tek valja istražiti.
Crna glavica i Bele stene
Arheolog A. Šonje pozabavio se Crnom glavicom (316 m), uzvisinom jugozapadno od Sv. Vida. Budući da su Kolanjci hodočastili na vrh Sv. Vida zaobilazno, preko Crne Glavice, a ne, što bi bilo mnogo lakše i brže, preko Bošane, pomislio je da je tomu razlog što je Crna glavica možda označavala brlog crnog zloduha, tj. demona tmine, ponora i bujica koji je tu negdje u ponoru boravio kao u špilji pod klisurom na istočnoj strani brežuljka. No, to je posve u suprotnosti s Peiskerovim mišljenjem da između svetišta bijeloga i crnoga boga mora teći rijeka, ili barem biti voda, kako je to, uostalom, kod Paga pretpostavio Pilar. Može se ovome dodati da su na suprotnoj strani, na Rtu sv. Nikole, označene hridi Bele stene. Sv. Vidu, možda i ovdje kršćanski supstit poganskoga Peruna, pridružen je na sjeverozapadu vrh visok 303 m, na kartama označen kao Božanić (tako ga piše i Pilar, koji ga je pridružio Sv. Vidu kao sastavni dio svetišta svijetloga boga) ili Bošanić, dok Šonje piše Bošana. Bošana (Skok piše Bošane, u množini) se inače na karti zove obalni potez prema Pagu ispod Sv. Vida (danas je tu naselje), a preko puta zaljeva, pod Sv. Jurom, nalazi se naselje Bašaca. Skok je bio sklon izvođenju imena Bošane iz lat. Bassiana. Šonje je pomišljao na neko starohrvatsko božanstvo, najvjerojatnije ženskog roda. Ako Božanić/Bošanić nije etimološki povezan s Bošanom/Bassianom, onda je ovdje deminutivni oblik riječi bog. Ne bi bilo čudno jer sjedi mu, gledano s Paga, na lijevome ramenu.
Knjeza draga
Jugozapadno od Sv. Vida spušta se prema Munskom kanalu udolina Knjeza draga. Uzmemo li u obzir paški cakavizam, ovaj izraz očito može imati nekakvu vezu s knezom. Riječ knez, odnosno pridjev kenžji, javlja se na nekoliko mjesta s poganskim svetim mjestima. Pogled od vrha Perun iznad Mošćenica prema drugoj svetoj točki, Voloskome, ide preko Knezgrada, a od Vidove gore na Braču prema Nerežišćima dobrim dijelom zaklanja Kneže rovan, "knežja ravan". Tek se otvaraju pitanja, nisu li to možda tragovi uloge plemenskoga poglavice, kneza pri plemenskim obredima, te mora li se računati s dvjema kategorijama svetih krajolika, jednom kneževskom/plemenskom, kompletnijom, i drugom, njoj možda podređenom, lokalnom s mnogo manje značajki. Južno od "liburnijskoga trokuta" Perun-Voloskog udura Rječine je, primjerice, i jedan manji, Perun-Gradac-Sv. Jelena, gdje su dosad uočene samo te tri točke s kutom od 23° kod Peruna.
Gradac
Uz ‘perunovita’ mjesta nalazi seneki Grad, Gradac, Gradišće, Gračišće. Uz Sv. Vid na Pagu su dva Gratca, jedan je uzvisina nad Kolanom, a drugi je, visok 197 m, dalje prema jugoistoku, s druge strane novoga cestovnog prijevoja. Riječ je o mogućem svetom mjestu na kojem se odvija božanska svadba Perunove djece. Teba se još jednom osvrnuti na crkvu sv. Marije u Starome gradu. Uzvisina na kojoj se nalazi crkva Blažene Djevice Marije nosila je na svojem vrhu gradinsku naseobinu od neolitika nadalje. Iz nje se, još u rimsko doba, razvilo naselje ruralnih značajki, Pagus. Tu je postojala i ranokršćanska crkva sv. Marije, ecclesia Sancte Marie Veteris, odnosno ecclesia Antiqua Sancte Marie (podatak iz 1375. godine, M. L. Ruich). Riječ je o mjestu koje već svojim imenom govori da je to prethodnik današnjega Paga. Grad Pag, kakvoga danas poznajemo, planski je izgrađen potkraj 15. stoljeća. Ime mu se uvjerljivo izvodi iz latinske imenice pagus, a tako su ga valjda nazvali rimski stanovnici jedinoga gradskog naselja na otoku. To je bila Cissa (ime je očuvano u današnjoj Caski). Pri završetku Seobe naroda uništen je urbanitet gradskih naselja Cisse i Navaliae, a kršćanstvo je na cijelome otoku pretrpjelo teške udarce. Konstantin Porfirogenet je napisao kako je otok Kissa nenastanjen, pa je stoga Petar Skok (1950.) nagađao da su ga i Hrvati i Romani naselili tek prije Krešimira koji je vladao od 1059. do 1074. No, Skok je uočio nešto važnije. Na Pagu nema toponima koji bi počeli s romanskim Su(t)-, pa je zaključio da je romansko stanovništvo moralo nestati s otoka prije kontakta s Hrvatima. Ali to još ne dokazuje da ga u Porfirogenetovo doba nije bilo. To možda prije ukazuje da otok Pag, kome je razoren grad Kissa, u Porfirogenetovo vrijeme nije imao nikakvu civilizirano strukturiranu vlast, bizantski garnizon, kršćansku crkvenu organizaciju, možda nije bilo ni kršćana na njemu, ali da je bio posve prazan, doista je teško pomisliti. To ovdje, međutim, nije bitno. Pag tada jednostavno nije pripadao Bizantu, a nije imao valjda ni jaču hrvatsku vojnu posadu da bi ga se moralo spominjati. Važnije je dabje hrvatski organizirani posvećeni prostor, što se tako jasno ocrtava, po svojim poganskim značajkama nikako nije mogao nastati u vrijeme hrvatskih kršćanskih vladara od Domagoja nadalje. To znači da su Hrvati sa svojim vračevima/žrecima došli na otok još kao pogani, svakako prije Porfirogeneta, te da je žrec, koji je bez sumnje morao biti i geometar, odredio svete točke prema kojima se trebao upravljati život, i to na svečan način, kazujući mit i pokazujući mjesta na kojima se odvijala sveta drama. No, to znači da u Pagu nije bilo organiziranih kršćana, poganski su Hrvati mogli na mjesto sadašnje crkve sv. Marije, postaviti svoje svetište. To je svetište, u odnosu prema drugim elementima trokuta, uz vodu, i to na Gromovnikovoj strani, tamo gdje je bilo mjesto njegovoj ženi, gospođi Mokoš. Potvrđuje to i paška predaja prema kojoj je nekoć na otoku zavladala suša, a za pomoć su se obratili Blaženoj Djevici Mariji. Ona im je dala toliko vode u zdencu, smještenu u dvorištu franjevačkoga samostana pokraj današnje crkve, da se prelijevala. Ljudi to pripisuju čudu, jer je crkva na brdašcu. Osim toga, blizu crkve je i izvor, fons magnus. Starohrvatski sveti krajolik bio je na Pagu konstruiran do u detalje, pa valja očekivati da je tu u pogansko doba morala biti i hrvatska politička jedinica, plemenska ili župna. To je svetište bilo, svetište prvoga, višeg reda. Lako se može zamisliti staroga hrvatskog žreca kako, nakon što je odredio položaje svetih točaka, pripovijeda o Perunu ili Svetovitu koji stoluje na Gori, o Jarylu/Jurju kako živi kod poočima, o Velesu koji se drznuo popeti tamo gdje mu nije mjesto, a zatim o tome kako je gornji bog tjerao donjega gromovima natrag u vodu, bijući ga pritom u Dubravi i rascijepivši trbuhe planina tamo gdje su danas špilje i izvori, i to sve pokazujući prstom, tako da su si tu priču svi mogli predočiti. U to je pripovijedanje uključio i nezgode što su se zbivale kod zdenca odnosno izvora. Uvjet za takvo pripovijedanje bio je vizualni kontakt među pojedinim točkama. Pokazivanje je, naime, bilo u davnini bitan sastavni dio obreda, bilo da je bila riječ o bogoslužnome činu, ili o pravnome postupku. To bi značilo da su Hrvati odmah nakon zaposjedanja otoka Paga, prije 13. stoljeća, nakon dolaska u novu domovinu, smjestili u prostor svoje bogove i priče o njima, da bi javno pogansko bogoštovlje bilo nakon službenoga prihvaćanja kršćanstva uskoro ukinuto. Samo je puk još cijelo tisućljeće odlazio na svete poganske točke, odavna zaboravivši njihovo prvobitno značenje.