Mr. don Dario Tičić na temu „Došašće između teologije, liturgije i prakse“:
Teologija i liturgija
Došašće je vrijeme od četiri tjedna, ispunjeno radosnim išćekivanjem rođendana Isusa Krista. To je ono drago vrijeme koje prethodi svetkovini Božića, nerijetko pretvoreno u bezglavu jurnjavu priprema, osobito prema svom kraju, a vrhunc takve situacije je obično na Badnjak oko podneva. Adventus, Prišašće, Došašće, Dolazak je duboko i ozbiljno vrijeme promišljanja o svom vlastitom životu u svjetlu Kristova ponovnog dolaska. Ono se izvanredno nadovezuje na sjetu mjeseca studenoga, koji je obilježen u svom startu na promišljanja o životu koji zamire na Zemlji i o nedokučivoj stvarnosti zagrobnog života, u kojeg kao vjernici kršćani, vjerujemo. Svoju formu od četiri tjedna, Došašće zadobiva u 7. stoljeću, mada se ono kroz vrijeme na različite načine formiralo. U Milanu i na području milanske nadbiskupije, odnosno na području takozvane Amnbrozijanske liturgije, Došašće započima o spomendanu Svetog Martina. To je Došašće od sedam tjedana. Kod nas na zapadu, to jest na području rimokatoličke liturgije, Došašće započima o blagdanu Svetog Andrije, apostola i traje četiri tjedna. Prva dva tjedna rezervirana su za promišljanja o onom dugom čekanju stoljeća na dolazak Mesije, to postaje vrijeme iščekivanja, obraćenja i nade. Duga stoljeća čekanja Obećanog, sažeta su u dva tjedna Došašća. Kroz to vrijeme najviše od svih likova dolazi do izražaja prorok Izaija i Ivan Krstitelj, te će svatko od njih dvojice na svoj način progovoriti vjerničkom srcu. Prvi će navještati Djevicu koja ima roditi, a drugi upozorava na pripremu puta Gospodinu koji ima doći. Od 17. prosinca započimaju prvilegirani dani. Svaki dan ima svoju vlastitu poruku i dubinu. To su dani kada se proživljava ono neposredno vrijeme pred dolazak Sina Božjega u tijelu, među nama. Čitaju se odlomci Evanđelja koji govore o neposrednim događajima koji su prethodili Kristovu rođenju. Nabrojimo samo neke: navještaj rođenja Ivana Krstitelja, Navještenje Gospodinovo i sve što je povezano s tim događajima. Ono što na poseban način obilježava to privilegirano vrijeme su takozvane O-antifone. One su biser zapadne liturgije. Koriste se kao predpjev kantiku Zaharijinom u jutro i Marijinom hvalospjevu Veliča, na večer u sklopu Časoslova.
O Mudrosti, što iz usta Vječnog Oca izvireš i sjendog kraja do drugog po cijelom svijetu dopreš, sve hrabro blago redeći, dođi među nas, vodi nas, da pravi put nam pokažeš.
Ovih antifona ima devet, svaka se pjeva svoj dan. One sačinjavaju stanovitu Devetnicu Božića, uzdižu srca vjernih, pripremaju narod na blagdan, a liturgija općenito tih dana, svojom uniformiranošću i u isti tren otvorenošću, odgaja za pravi duh iščekivanja Božića, kao povijesno spasenjskog događaja. Vrhunac je u Misi bdijenja koja se slavi i na Badnjak kad padne noć. Tada se čita Matejevo Evanđelje koje govori o Kristovim pretcima u tijelu, u genealogiji od Abrahama do Josipa sina Matanova, kome se rodio Isus. Na Misi Ponoćnici, čita se Lukin izvještaj o popisu i rođenju Kristovom u Betlehemskoj štali, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu...Ako ikoji kršćanski blagdan počiva u svojim temeljima, na poganskoj formi slavlja u jedinici vremena, onda je to svakako Božić. Stari Rim je slavio 25. prosinca dan nepobjedivog boga sunca, Dies soli invicti. Zaista, od 25. prosinca se dan produljuje i sunce biva sve jače. Kršćani su stavili Krista kao nepobjedivo Sunce, na dan 25. 12. pokazujući svima da je on smisao povijesti. Na istoku je Božić 6. na 7. siječnja, kada pada naša svetkovina Bogojavljenja, svetkovina koja je u korijenu starija i značajnija od samog Božića i to nas povezuje s Istokom. U antici, pred veliki blagdan sunca, rimski su patriciji pripuštali od 17. prosinca, svoje robove k stolu, bili su slobodniji i uživali su makar malo u dobrohotnosti svojih gospodara. Bila je to priprema za veliki dan sunca. Crkva je tu kasnije stavila te dane kao dane najbliže priprave za svetkovinu Porođenja Isusova, kroz tekstove, pjesme i kasnije pobožnu praksu kroz dugi niz stoljeća.
Praksa
Kada čujemo izgovorenu riječ Došašće, najčešće nam pada napamet vjenčić ili vijenac, ovisi o veličini. Sa svoje četiri svijeće u svim mogućim bojama i kombinacijama, dolazi nam sa sjevera Europe, Germanskih zemalja i Sjeverne Amerike. Nema kršćanskog kraja na Zemlji kome je on kao fenomen stran. Opće je prihvaćen, kako u domovma tako i u crkvama. Posljednjih dvadesetak godina rado je viđen u našoj sredini, od crkve, domova, ureda, gotovo svugdje. Vatikanska Kongregacija za Bogoštovlje i disciplinu sakramenata, u svom Direktoriju, pravilniku o pučkoj pobožnosti i liturgiji, prepoznaje ga kao nešto pozitivno i opće prihvaćeno. Teorija da je adventski vjenac poganština, je izraz nerazumijevanja stvari. Kako se pale svijeće, tako je Božić bliže, a on je najveće svjetlo-Krist. Mise Zornice ili negdje prozvane Petelinske mise, od peteha, Mise takozvane galli cantus, kad pjevaju pijetli, dakle u zoru, nisu donedavna bile uobičajene uz Jadransku obalu, osim rano u korizmi, negdje na otocima ili rane mise za mrtve na Mrtvi dan, do reforme liturgije. Adventske zornice su gotovo opće raširena pojava, fenomen svoje vrste, jer ćete ranom zorom u crkavama ponajčešće vidjeti one kojih redovito nema usred dana na Misi...Kako se slave te Mise i na koji način, ovisi. Negdje cijelo Došašće, negdje devet dana. Misama zornicama želi se dočekati dan, biti budni u iščekivanju, otvoriti vrata Gospodinu koji ima doći. Vrhunac tih Zornica je ona na Božić u zoru, pastirska Misa u kojoj se čita Evanđelje koje govori o pastirima koji potiču jedan drugoga da pođu do Betlehema vidjeti što se dogodilo, događaj kojeg im obznani Gospodin. Vrijeme došašća je uvijek hranilo pobožnu hrvatsku dušu. To je vrijeme darivanja i kada sci nekako više nastojimo biti makar malo bolji i susretljiviji jedni prema drugima. Spomendan Svete Lucije, svima nam je od djetinjstva u pamćenju, jer se tada dariva djecu. Sveti Nikola nikad nije donosio darove. To je bilo rezervirano Luciji. Famozni refren „Santa Lucia, mamma mia, porta i bomboni in calza mia!“ mistični su ditiramb koji nas veže uz ovu dragu sveticu iz prvih kršćanskih vremena.
Na mjesto zaključka
Došašće u Pagu nije nikada imalo neko posebnije obilježje, osim Svete Lucije i redovitih priprema za Božić. Branje sobine, friganje frit, kadit tamijanom od šumpreša ili važića na fildofer i cekanje kad ćemo poć u Velu crikvu na ponoćnicu, bil su udarni fenomeni Došašća na izmaku i nadolaska Porojenja Isusovog. Komina više nema, komin kao instituciju, zamijenili su primaće i dnevni boravci. Frite se frigaju kao i prije, a na ponoćnicu se, Bogu hvala, i dan danas ide u našu Velu Crikvu. Još se osjeti miris tamijana, kako po kućama, barem nekima, tako i u crkvi. Tamo smo vezani sa našim pradedima i prananama, ocima i materama, s našim malim, ali velikim Bogom i nikako drugačije. Shvatimo da je Bog ušao u našu ljudsku povijest kao Bog i kao Čovjek, sviđalo se to nekima ili ne. Došašće i Božić nisu samo ono nešto izvana. Ono iznutra dat će smisao svemu što izvana činimo. Tako će se Božić već sada dogoditi.
Na dobro Vam svima došlo Porojenje Isusovo!
