Izdvojeno

 -Izvorni znanstveni rad UDK 808.62-313-54

Grad Pag na istoimenom otoku smješten je u dubokoj uvali u središtu otoka gdje je ona na prevlaci zvanoj Prošika premošćena mostom koji je dijeli na dva dijela: sjeverni, otvoreni dio, i južni zatvoreni s bazenima za proizvodnju soli.

Na sadašnje, prethodno urbanizirano područje, preselili su se Pažani iz Stoaroga groada u polovici 15. stoljeća jer je Stari grad, koji je postao središnje otočko mjesto nakon uništenja Kisse, bio nepogodan za obranu. Smješten u dubokoj uvali u koju se brodom, tada jedinim prometnim sredstvom, moglo ući kroz Poaška vrata koja su teško prohodna za vrijeme jake bure, grad Pag je bio prometno izoliran sve do najnovijeg doba što je uvjetovalo njegov konzervativizam, ali i očuvanje mnogih tradicija u običajima i folkloru u najširem smislu riječi, a poglavito u govoru. Kao i u drugim primorskim čakavskim mjestima, gdje je bila mletačka uprava, i u Pagu se pod utjecajem venecijanskog dijalekta razvio cakavizam, ali on je u gradu Pagu dobro očuvan, što paški čakavski govor čini specifičnim.
Posebno mjesto u životu Pažana, tj. u njihovoj međusobnoj komunikaciji, imaju obiteljski nadimci. Iako vrlo rano, već u srednjem vijeku, postoje podaci o popisu paških obitelji s prezimenima u značenju patronima, od kojih su neka očuvana do naših dana, uz njih su se razvili i obiteljski nadimci koji nisu samo sredstvo indivi dualizacije, što im je prvotno bila jedina uloga, nego u svakodnevnoj životnoj ko munikaciji zamjenjuju patronime, tj. službena prezimena. Ima slučajeva da najbliži susjedi (kuća do kuće) ne znaju jedni drugima službeno prezime, nego se dozivaju obiteljskim nadimkom.
Nastanak obiteljskih nadimaka društveno je uvjetovan prvenstveno iz potrebe za diferencijacijom pojedinaca a kasnije i njihovih obitelji u odnosu na matičnu po rodicu od koje se pojedinac odvojio i s vremenom udaljio zadržavši prezime svoga pređa kao patronim koji nije mogao mijenjati jer je njime službeno evidentiran kao osoba, građanin. Isto prezime ima danas po desetak i više obitelji koje nisu više ni u kakvu srodstvu. A kad se ima u vidu da su unuci, prema nepisanom zakonu patrijarhalne sredine, morali dobiti djedovo ime, onda nije teško prosuditi kako su raz ličite osobe (prvorođena muška djeca dvojice ili trojice braće) imale jednako ime i prezime, stoga im je, radi razlikovanja, bilo nužno nadjenuti nadimak kao dodatnu, dopunsku oznaku individualnosti. Osim prometne zatvorenosti paškoga gradskog pod ručja, postanku i razvitku obiteljskih nadimaka pogodovao je i relativno visok nata litet te relativno mala migracija žitelja do završetka drugog svjetskog rata.
S jezičnog gledišta obiteljski nadimak nije dijalekatska preinaka patronima u odnosu na službeno prezime kako se piše i izgovara u književnom jeziku. Zbog svoje namjene individualizacije i diferencijacije pojedinaca u odnosu na skupinu istih prezimenjaka, nadimak svoju ulogu može ostvariti jedino ako se fonemski potpuno razlikuje od patronima jer je i nastao s drugačijom motivacijom. Nisu, dakle, obi teljski nadimci dijalektalno Buša prema službenom prezimenu Bukša ili L'iher prema Rlicker, nego leksički nove riječi koje ni svojim korijenom ni osnovom nisu u vezi s patronimom. Obiteljski nadimci postaše tako druga prezimena, ali za internu, lokalnu, svakodnevnu i neslužbenu uporabu. U daljnjoj, najprije osobnoj a kasnije obiteljskoj individualizaciji, ponekad se prvom nadimku dodaje i drugi kojim se dalje pojedinac diferencira od skupine pa tako u prvo vrijeme egzistiraju dvočlani nadimci koji ostaju sve dotle dok prvi ne nestane, što se događa postupno sa sve većim rodbinskim udaljavanjem.
Nastanak obiteljskih nadimaka prvenstveno je sociološki uvjetovan sa svrhom diferencijacije osoba istog prezimena koje se međusobno razlikuju. Nadimkom su, dakle, potvrđene takve individualne razlike. Međutim, iako nastale iz nejezičnih razloga, nadimke kao ononiastičku kategoriju nije dovoljno samo popisati, nego i jezično obraditi jer je u njima, uz odraz života ljudi na određenom stupnju razvoja, imanentno sadržan i jezik kraja u kome su oblikovani.
Ne ulazeći u podrobnija sociološka ispitivanja i nejezične razloge nastanka obi teljskih nadimaka u gradu Pagu, neophodno je s jezičnog gledišta:
a) navesti ih u izvornom govoru kao gradu,
b) razmotriti njihovo značenje u odnosu na opći leksik paškoga govora i
c) prikazati njihovo oblikovanja s tvorbenog i morfološkog aspekta.
1. Obiteljski nadimci s pripadajućim službenim prezimenima kao patronimima
Nositelj obiteljskog nadimka je redovito pojedinac i to mahom muškarac. Kad postane glava obitelji, njegov nadimak zahvaća cijelu njegovu obitelj, tj. potomke, ali ne i ženu kao člana obitelji jer udata žena uvijek zadržava nadimak obitelji u kojoj je rođena. Ovdje će stoga, uz pripadajuće službeno prezime u značenju pa tronima poredano abecednim redom, biti navedeni obiteljski nadimci i to u muškom rodu, kao nositelju nadimka, a u zagradi će biti oblik za ženski rod i pluralni oblik: Babeli — Meštrantoruć (Meštrantomka, Meštrantoriićovi): Batković — Meš- traivo (Meštra'ivinka. Mcštraivovi); Benzija — Santa (Šantika, Šantovi), Gabadija (Gabadika, Gabadijovi); Bistričić — MekušTć (Mekušika, Mekuš'ićovi), D°ade (Doadmica, D°admovi), Žule (Žul'inica, Žullnovi): Bukša — Kužmoarijo (Kuž- imarka, Kužmoarijovi), FažolTn (Fažolinka, Fažolinovi), VedopTja (Vedopika, Vedo- pijovi), Ćir(i)lin (Ćir(i)lihka, Ćir(i)linovi), Pcrtuorić (Pertuorika, Pertuorićovi), Kinko (Kink'inica, Kinkihovi i Kinklni); Buljanović — ĆHSA' (Ćokovica, Ćokovi), Jugo (Jugovica. Jugovi), KranjcTć (Kranjcika, Kranjcičovil Najner (Najncrovica. Najnerovi): Buljeta — Bujko (Bujkovka, Bujkovi). Marketo (Markčtovica. Marke- tovi). Mileto (Miletovica. Mi let ovi): Crljenko — Rdko (Rokovica, Rokovi), Bai- tuluon (Bartuh‘dnka. Bartuludnovi), Jurrn (Junnka, Juđnovi), Cimežm (Cimežinka, Cimcži'novi): Čepulo — Ivac (Ivaška, Ivacovi). Mikomć (Mikomka, Mikoni'ćovi), Žeravica (Žeravicinka, Žeravicinovi); Donadić — Delija (DelTjovica, Delijovi), Vaneljo (Vaneljovica, Varieljovi), Fabijanić — Kabanica (Kabaniška, K'abanico- vi). Konjić (Konjika, Konjićovi), Kol^ona (Koluonka, Kol^onkovi), Langver (Lang- verka, Langverovi), Uevro (Uevrovica, Uevrovi), Ludjko (Luojkovica, L^ojkovi),
Radi preglednosti navode se ovdje službena prezimena (patronimi) abecednim redom s pripadajućim obiteljskim nadimcima koji su u uporabi.
Za raliku od nadimaka, prezimena su navedena u službenom obliku, stoga nisu akcentuirana i grafijski su napisana kao u književnom jeziku, međutim, valja reći kako se narodni izgovor pojedinih prezimena razlikuje od službenog. Tako se prezimena Bukša. Benzija. Oguić. Paro. Palčić. Peinar. Tičić izgovaraju: Buša. Benzija. Ogujić. Poaro. Poaicić. Piernar. Ticić.
Ludio (Luoloiica, L ud lovi). Njekulin (NjekulTnka, Njckulinovi). Pert^orić (Pertudrika, Pcrtudrićovi). Pevacić (Pevacika, Pcvacičovi). Pramatijo ili Parmatijo (Pramati- ka — Parmatika, Pramatfjovi—Pramatijovi), Rajš (Rajska, Rajšovi), Šoarko (Š°arko- vica, Šoarko vi). Šejmen (Šejmenka, Ščjmcnovi), Spavalo (Špavalka, Špavalovi), Šuto (ŠL'itovica. ŠiJtovi), Tel'er (TcUcrovica. TeHerovi); Fačini — Budin (Büdinka, Budi no vi). Bujaš (Bujašovica, Büjasovi), Jađć (Jaćika, Jađćovi); Fe stini — Bat arija (Batarika, Batarijovi), Iv°ancić (Iv°ancika, Iv°ancićovi), Madona (Mad,Jdiika. Madct novi), Mišić (Mišika, Mišićovi), Roža (Rožinka, Rozi novi). Škoalkić (Škoalkika, Škoftlkićovi): Grašo — Baldašarić (Baldašarika, Baldašarićovi), Burin (Burinka, Burino vi). Kikilika (Kikilinka. Kiki lino vi). Püskica (POškicinka, Piiškicinovi). Šimurica, Šimuricinka, Šimuricinovi), Tono (Tonovica, Tonovi): Grubišić — Grujo (Gru- jinica i Grüjicinka, Grujmovi); Herenda — Floća (Floćovica, Floćovi), Moarco (M°arcovka. Moarcovi), Plemić (Plemika, Plčmićovi); Jurić — Kotarac (Kotoarka, Kotoarcovi); Karavanić — Koširić (Koširika, Košinćovi), Zurko (Zurkovica, Zürkovi); Kršulović — Minóñn (Minć^onka. Minć^onovi): Kurilić — Biškup (Biškupova, Biškupovi); Kustić — Bercić (Bercika, Bercićovi), Berzica (Beržicin- ka, Beržicinovi). Buro (Burovica, BGrovi), Buićo (Burćovica, Burćovi), Durinić (Du- rinika, Durinićovi), Paulin (Paulinka, Pauiinovi); Maričević — Kalebica (Kale- bicinka, KalebTcinovi), Patrio na (Patrudnka, Patruonovi). Ždrić (Žorika, Ždrićovi); Maržić — AmbrožTć (Ambrožika, Ambrožićovi), Antina (Antinovica, Antinovi), Blitvar (Blitvarka, Blitvarovi), Düdulica (Düdul¡cinka, Dudulicinovi), Genmaj (Germoajka, Gcnmajó vi). Kuncić (Kuncika, Kuncićovi), Markovima (Markovinka, Markovinovi), Matulac (Matulicinka, Matulicinovi), Pčtica (Péticinka, Pčticinovi), Šimamjak (Šm»amjakavica, Šimamjakovi); Marganić — Golubić (Golubika, Golubićovi); Matić — Makaranin (Makaroanka, Makaraninovi); Meštrović — Buinboažo (Bumb°aška, Bumb°ažovi), Padiv°an (Padiv°anka, Padiv°ano\i), PadrTć (Padrika, Padrićovi), Šešt°an (Šešt°anka, Šeštanovi), Štampadurić (Štampadurika, Štampaduričovi), Vidoal (Vidoalka, Vid°alovi); Natanelić — Jacéna (Jac‘enka, Jacenovi); Negulić — Šoanković (Š°ankovka, Š°ankovićovi); Oguić — Bol dan (Boldanka, Boldanovi). Jčlvić (Jélvika, Jelvićovi); Orlić — Kaldo (Kaldovica, Kal- dovi); Oštrić — B°anč (B°ariinica, B°ariinovi), Ćurligo (Ćurltgovka, Čurligovi), Jürkica (Jürkicinka, Jurkicinovi); Palčić — Bevoandić (Bevoandika, Bev°andićovi), Bügun (Bügunka, Bugunovi), Cice (Cicmca, Cicinovi), Cikvantin (Cikvantinka, Cik\an tinovi), Fažolin (Fažolinka, Fažolinovi), Magažnoar (Magažn°arka, Magažnoardvi), Pavina (Pavinka, Pa vino vi), Želenjoak (Želenj°akovica, Želenj°akdvi): Paro — Bošanar (Bošanarka, Bošanarovi), Bumburoak (Bumburakovica, Bumburakovi), Fran- kulin (Frankulinka, FrankulTnovi), Mujšić (Mujšika, Mujšićovi), Štanjarić (Stanjarika, Štanjarićovi); Pastorčić — Fumić (Fumika, Fumićovi), Matnoaco (Martinoacovka, Martinoacovi), Šim‘enca (Šim‘encovka, Šinvcncovi) Ufić (Ufika, Ofićovi); P e r n a r — Grižotina (Grižotinka, Grižotinovi); Pogorilić i Pgorelić — Kajna (Kajnka, Kajnovi), Peruža (Peružinka, Per uži novi); Potočnjak — MTjo (Mijovica. Mijovi); Radaković — Milić (Milika, Milićovi); Radoslavić — Švorić (Švorika, Švorićovi); Rakamarić — Beldta (Belotinka, Belotinovi), Pjerin (Pjerinovica, Pjennovi); Redić — ŽgorTć (Žgorika, Žgoričovi); Rumora — Behari (Behanka, Belano\i), Kumpoar (Kumpoarka, Kump°arovi), M'iskić (Miškika, Miskićo\d), Pin°aco (Pinoacovka i Pin°aška, Pinoacovi), Većo (Većovica, Većovi); Sabalić — Dudo (Dudovica. Dudovi), Franac (Franaška, Franaeovi), Jurin (Jurinka, Jurinovi), Koren (Korenka, Korenovi), Menego (Menegoviea, Menegovi), Šokol (Sokolovića, Soko lovi), Škrabonja (Škrabonjka, Škrabonjovi); Skitarelić — Fijčco (Fijocovica, Fijocovi). Manćut (Manćurka, Manćutovi), Morić (Morika, Moričovi); Škoda — Ml'inar (Mlmarka, Mlinarovi), Pumpalo (Pumpalovica, Pumpalovi); Šmit — Gun- dulić (Gundulika, Gundulićovi), KovacTć (Kovacika, Kovacićovi); Tičić — Ćamba (Ćambika, Ćambinovi). D^oda (D^odovica, Duodovi), Falapoan (Falapoanka, Falapofmovi), Ganjaša (Ganjasinka, Ganjašovi), Gerguricja ili Greguricja (Greguri- cinka, Greguricinovi), Likarić (Likarika, Likarićovi), Pelejš (Pelejška, Pelejšovi), Prešić (Mat‘ešika, Matiešićovi), P'iculić (Piculika, Piculićovi), Tomašina (Tomašinka, Tomašinovi).
Značenje
Ako nadimak kao jezični znak ima zadaću dopunskog obilježja pojedninca od nosno jedne obitelji kao skupine ljudi koji pripadaju jednoj zajednici, onda u analizi značenja obiteljskih nadimaka valja poći od teze kako je u tom jezičnom znaku sadržana oznaka o određenoj osobi. Nadimak bi zapravo morao biti jezična infor macija o individumu kojem je prvom nadjenut jer mu je nastanak motiviran odre đenim razlogom koji uvjetuje njegov semantički sadržaj izražen jezičnim sredstvom. Kao jezična kategorija, nadimak je, prema tome, omeđen vremenom i prostorom u kome je nastao. Očito je kako se u velikom broju nadimaka kriju određene osobine pojedinaca koje je moguće otkriti u recentnim nadimcima, ali je zato ponekad vrlo teško dokučiti njihovo značenje u starim nadimcima koji su mogli biti motivirani nekom karakterističnom osobinom davnog pretka koja je kod potomaka sasvim iščezla. Takva je osobina mogla biti označena jezičnim sredstvom odnosno riječju koja je s vremenom mogla postati asemantična pa traganje za motivacijom i zna čenjem pojedinih nadimaka može biti uzaludno.
Osobine odnosno osobitosti pojedinca koji je prvi nominiran jednim nadimkom mogle su biti različite i kreću se u rasponu od karakternih crta, tjelesne konstituci je, položaja u društvu ili želje za tim položajem, zanimanja, uočljivih mana ili od lika, do svega onoga čime je moguće jezičnim sredstvom se mantički identificirati pojedinu osoba Neki su nadimci mogli nastati na osnovi pogrešno izgovorenih riječi iz talijanskog jezika odnosno venecijanskog dijalekta ili prema imenu nekog lokali teta koji je nestao a o njemu nije ostao pismeni trag, ili pak igrom riječi nekog du hovitog pojedinca kojemu se u datom trenutku učinilo kako nasumce odabrani skup glasova fonestemski asocira sadržaj odgovarajuće osobine što je ima osoba kojoj je takav nadimak nadjenuo.
Iz navedenog razloga pojedine kategorije nadimaka mogu biti asemantičke od svog postanja i ne mora se u njihovoj analizi, kao i kod velikog broja prezimena, uvijek tražiti neko osobno značenje jer tako nastali nadimci najčešće nisu objektivni odraz obilježja pojedinaca kojima su nadjenuti.
Međutim, kako svaki onomastički leksik pripada određenoj društvenoj zajednici, onda značenje nadimaka treba potražiti u osnovnim jezično-izražajnim elementima puka u kojem su nastali i koji ih je prihvatio kao sredstvo nominacije Unosno de- notacije pojedinca, pripadnika određenog kolektiva sabitog unutar zidina primorskog urbanog ambijeta gdje se život odvija na očigled svih žitelja i gdje nije moguće prikriti nikakvu tajnu.
Mnogi obiteljski paški nadimci, prema izloženoj onomastičkoj građi, nisu izgubili svoj semantički sadržaj i imaju jednako leksičko značenje koje su imali i u vrijeme nastanka, ali se takva istoznačenost ne mora odnositi i na današnjeg nositelja na dimka. Moguće je, stoga, sinkronijski opisati značenje takvih nadimaka bez obzira na to što oni danas objektivno više ne označuju osobinu nominatora, a što s jezičnog gledišta zapravo nije niti bitno jer nadimak živi prema jezičnim zakonitostima kraja u kom je nastao obavljajući svoju funkciju bez obzira što se značenjski ne podudara s imenovanim subjektom.
Prema semantičkom sadržaju paški se obiteljski nadimci mogu podijeliti u nekoliko skupina:
a) nadimci nastali prema vlastitim imenima — antroponični nadimci,
b) nadimci nastali prema zanimanju odnosno položaju u društvu ili kombinacijom zanimanja i vlastita imena u obliku kompozita,
c) nadimci nastali prema nekim karakternim osobinama, tjelesnim ili duševnim svojstvima i sposobnostima te izgledu,
d) nadimci nastali prema nazivima životinja, ptica, riba, raslinja, prema pred metima ili pojmovima,
e) nadimci nastali prema kraju odakle je tko doselio ili nazivu posjeda,
f) asemantički nadimci.
Najveći broj u skupini obiteljskih nadimaka nastalih prema vlastitom ili osobnom imenu nekog pretka svojom osnovom i oblikom sugerira sadržaj. Znače nje antroponimičnim nadimcima određeno je leksičkim morfemom kao značenjskim dijelom riječi ali i sufiksom koji osnovnom značenju daje dopunski semantički sa držaj. U osnovi ovih nadimaka dominiraju hrvatski oblici svetačkih imena, kakva su se u prošlosti nadijevala djeci, a sufiksalnim je segmetnom te intonacijom pobliže određena modalna obojenost.
Nadimci koji u nom. jedn. m. r. završavaju na -ić svojim su oblikom deminutivi (Ivanov imali sin je Ivoancić), ali isto tako sugeriraju službeno prezime (naročito u obitelji kojoj prezime ne završava na -ić: Šmit — Gundulić i Kovađć, Festini — Ivoancić, Čepulo — Mikonič), stoga su ovi nadimci leksički neutralni: Mikonić, Pevacić (metatezom od Pave), Jacić, Ivoancić, Baldasarić (Baltazar), Ambrožić, Fumić (Fume, Eufemija), Milić, Miškić (Miho), Mat'cšić (Mate, Mateša). Svoju deminutivnost zadržali su u većoj ili manjoj mjeri nadimci na -ica: Jurkica, Perica, Simienca, Simurica te na -in: Paulin, Pjerin, Njekulin, Jurin, Franku]'in, Ćir(i)lin, Budin (iako postoji nadimak Budinić kao deminutiv od Budin), a izrazito su stilski o- bojeni augmentativi: Antina, Markov'ina, Pavina, Vid°al, Jacena, Tomašina, Bartuludn, Padivoan. Određenu stilsku obojenost imaju i nadimci u obliku hipokoristika: Doade, Žulč, Felice (Fcliks. Srećko),8 Grujo, Mijo, Kuzimfirijo. Marketo, Mileto, Roko, Tono, Vaneljo (metatezom od Valerij), Martinoaco, Pinoaco (Pino), Gerguricja (ili metatezom Greguricja), Rcja te Franac, Ivac i Matulae. Ipak, neophodno je napo menuti kako su mnogi od navedenih obiteljskih nadimaka dugom namjenskom upo trebom izgubili svoju prvotnu deminutivnu, augmentativnu ili hipokorističnu obojenost preobrazivši se u neutralne nadimke kao što su Vid°al, Franac, Šinvcnca, Perica, Jurkica, Paulin, Jwin.
U ovu skupinu obiteljskih nadimaka ide i nadimak načinjen kao hipokoristik od službenog prezimena i glasi Bujko (prema Buljeta) te neutralni nadimak Belota koji nije stilski obojen jer u antroponimskom smislu nije doživio ni semantičku ni običnu promjenu, nego samo namjensku, tj. postao je nadimak, a iščezao je kao osobno ime.
Neki obiteljski nadimci, nastali prema zanimanju ili u vezi sa zanimanjem odnosno položajem u društvu ili težnjom za nekim društvenim statusom, završavaju na -ić: Kovađć, Likanć, Štanjarić (prema glagolu stanjat, stanjivat u značenju zalemiti, lemiti, zavarivati), Pertudrić gdje, kod recentnih nadimaka, kao što je Kovacić, imamo potvrdu kako se i sadržajno nadimak semantički podudara sa stvarnim zanimanjem nominatora i jednog dijela njegovih potomaka, a kod starijih nadimaka, kao Pet^drić (metatezom prema tal. pretore = čelnik ili sudac), to nije moguće utvrditi pa je takav nadimak mogao imati ili opozicijsku ulogu ili je u njemu izražena težnja nestručnjaka za obavljanjem stručnog posla kao u nadimku Likanć, kakvih je primjera bilo pa su takvi pojedinci nazivani i mezodoktor.
U ovu grupu bi spadao i nadimak Ufić (prema tal. ufficio, ufficiale) koji doduše ne znači neko određeno zanimanje, ali je u vezi sa službom ili službenom osobom koja ureduje.
Kombinaciju zanimanja i vlastita imena nalazimo u složenicama Meštrantonić i Meštraivo gdje prvim dijelom kompozita također nije izrečeno neko određeno zani manje. Imenica m>eštar (ž. r. meštrdva) u paškom govoru znači učitelj, ali ovdje ona ne označuje čovjeka učiteljskog zvanja i naobrazbe, tj. školnika, nego osobu koja u čemu koga podučava, instruira u nekom poslu, dakle ima edukacijsku ulogu, odnosno u ovoj je riječi sadržano opće značenje majstora koji svoj posao obavlja tako dobro da može služiti drugima za uzor i poduku.
U ovu skupinu spadaju još neki nadimci kao: Magažn°ar i Mlinar koji su u pot punosti zadržali svoj semantički sadržaj te BatarTja koji se odnosi na poslove u vezi s topništvom. Nadimak Stampadurić (prema tal. stampatore) označuje osobu koja se bavi tiskanjem, a nadimak L^ojko, nastao prema imenici laik, sugerira položaj osobe u društvu kao čovjeka svjetovnjaka ili, što će biti vjerojatnije, redovnika koji nije svećenik. Nadimci Biskup i Bome svojim su sadržajem semantički u vezi s nazivom najviše crkvene odnosno državne časti u Hrvatskoj što nikako ne znači kako su ovi nadimci motivirani realnim društvenim položajem nominatora. Ovdje valja svrstati i nadimak Pneto (prema tal. pretore kao i kod nadimka Pertudrić) u značenju suca te Pruoto (tal. proto) u značenju poslovođe. Nadimak Patn’dna (prema tal. patrono, patronato) svojim sadržajem označuje zaštitnika ili onoga koji se kome utječe, tj. stavlja pod zaštitu odnosno okrilje, a nadimak Padnć (prema tal. padre) sadržajno je umanjenica prema imenici otac koja u hrvatskom jeziku nema deminutivnog oblika.
Nadimak Škrabonja (tal. scaraboecatore) augmentativno je obojen i svojim sadržajem upućuje na čovjeka koje je bio nevješt pisarskom poslu (piskaralo), a nadimak Sejmen mogao bi se semantički dovesti u vezu s pandurskom službom, a prema istoznačnoj riječi u turskom jeziku koja je mogla biti importirana s doselje nicima iz unutrašnjosti ili sudionicima u ratu protiv Osmanlija.
Značajnu skupinu čine obiteljski nadimci u kojima su sadržane neke karak terne crte ili duševna i tjelesna stanja te sposobnosti, navike ili izgled nominatora. Tako nadimci Santa (prema tal. santo) i Madona sugeriraju dobre ljude poput sveca odnosno Bogorodice, a Durinić (prema tal. durus) tvrda, tvrdoglava ili čvrsta, postojana čovjeka (iako je ovaj nadimak mogao biti preuzet od prezimena koje je nestalo).
Nasuprot ovome, nadimak Mekušić sugerira mekoputna ili uglađena čovjeka, nadimak Šuto šutljiva, a nadimak Peš°ando (prema tal. pcsato) otkriva oso binu čovjeka koji sve dobro promišlja, tj. proračunata čovjeka. Nadimak Duoda (tal. dodda) označuje čovjeka koji se pravi važan ili je zaista važan, a nadimci Spavalo i Šoanković sugeriraju osobinu pospanosti (iako je nadimak Šoanković, kao i Dur'inić, mogao biti preuzet od nekadašnjeg prezimena. Dok je nadimak Delija morao imati opozitno značenje u odnosu na uzrast, dotle je nadimkom Piculić (prema tal. piccolo) jamačno označen čovjek niskoga rasta, a za nadimak Beržica nije teško utvrditi kako je njime označen čovjek koji se je odlikovao brzinom u poslu ili hodu, dok recentni nadimak L'-'o/o označuje bezbrižna čovjeka, veseljaka.
Izgled nominatora bio je presudan za nastanak nadimaka kao što su Žurko (boja kose), Soarko, Bel°an, BTlko, Morić (boja kože, tena), zatim Bercić te Šeštoan (prema pridjevu šestari) kojim je očito izražena stasitost, a u nadimku Ćuiiigo (prema ćurlik) mogla je biti sadržana sposobnost pjevanja s previjanjem glasa ili je ovaj nadimak mogao imati i negativno značenje u odnosu na glasovne mogućnosti nominatora.
Samo na osnovi sadržaja nadimka, a bez potpunije obavijesti o njegovu pravu nositelju, nije moguće utvrdili kojom je psihofizičkom osobinom ili sposobnošću mo tiviran nastanak određenog nadimka i da li je takva osobina bila dominantna kod osobe kojoj je nadjenut. Jer, iako su osobine pretka generacijski podložne promje nama, nadimak se nasljeđuje bez obzira na takve promjene.
Znatan broj obiteljskih nadimaka nastao je prema nazivima pojedinih pred meta odnosno naprava ili prema pojmovima kojima se iskazuju životne i druge situacije, a od kojih neki imaju i deminutivni oblik. Takvi su nadimci: Kabanica, Petica, Žeravica, Puškiea, Peruža (prema vrsti ukrasa na nakitu), Kolona, Lilća (kriška palente, grumen svježe iskopane zemlje), Ćamba (tal. ciabatla — iznošena ci pela, udaranje cipelom u hodu poput stupanja), Pumpalo, Bumb°ažo (tal. bambagia — pamuk, pamučno platno), Kal do (tal. cal do — topao, živahan), Većo (tal. vecchio — star), Fij'dco (tal. figlioccio — kumče), Kumpoar (tal. compare — kum), Moarco, Plemić, Ždrić, Najner (prema broju devet, njem. devetka u kartama), Kören, Švorić (čvor), Žgorić, Bevoandić (razvodnjeno vino), Cice (prema sisati).
Nazivi raslinja mogu se otkriti u nadimcima: Fažolin i dem. Fažolincić (tal. fagiolo — grah), Blitvar, Cikvantin (tal. einquantino = vrsta kukuruza), Jelvić (pre ma jela, u paškom izgovoru jelva) te augmentativni oblici Griždtina (obršćena suha trstika koja se daje marvi za jelo), i Želenjoak (prema zeleni, kao skupnom nazivu za povrtne kulture).
Nazivi životinja, ptica te riba i školjki nalaze se u sadržajima ovih obiteljskih nadimaka: Konjić, Mišić, Kunde, Uevro (tal. lepre — zec, što je ujedno i hrvatski oblik službenog prezimena jedne obitelji), Ć^ok (paški izraz za kosa), Kaleb'ica, Sokol, Golubić, Germoaj (vrsta raka), Bumburoak (vrsta morskog pužića), a nadi mak Mujšić moguće je sadržajno dovesti u vezu s uzvikom »mujs kojim se do zivaju neke domaće životinje (mačke).
Osim pojedinih obiteljskih nadimaka ove skupine, kao Uevro, koji je nastao pre ma prezimenu, i Konjić, za koju se obitelj zna da se je vrlo zanimala za konje, te Ždrić u značenju ranoranilac jer je zorom odlazio ribariti, motiviranost većine na dimaka nije moguće objasniti u odnosu na nominatora, stoga se njihovo značenje ne može smatrati realnim sa sinkronijskog gledišta.
Neznatan je broj nadimaka koji su nastali prema imenu kraja ili mjesta iz kojega je tko doselio u Pag odnosno prema imenima paških predjela, tj. topo nima. Takav je jedan od starijih nadimaka Krajncić (prema krajina)10 te mlađi Makaränin i Kotarac, a nadimak Bošanar sadržajno je u vezi s toponimom Bošana gdje je ta obitelj imala veći posjed.
Asemantičkim nadimcima nazvani su oni obiteljski nadimci koji svojim sadržajem ne sugeriraju i ne otkrivaju neko značenje odnosno koje nije moguće sinkronijski objasniti, a to su: BDgun, Bdjaš (postoji i prezime), Düdulica, Cimezin, Falapoan, Floća, Gabadija, Ganjaša, Käjna, Kikilika, Kinkö, Längver, Manćut, Menego, Pelejš, Pramatijo ili Parmatijo, Smoamjak, TeHer, Tnevo, Vedopija.
Ako ovakvi nadimci nisu nastali igrom riječi, onda su oni mogli izgubiti svoje značenje s vremenom u kojem je došlo do takvih fonemskih promjena koje su pro uzročile gubljenje prvotne morfemske postave riječi. Nadimci bez značenja su se mantički prazni jer ništa ne kazuju o svojim nositeljima, nego ih samo pobliže određuju diferencirajući ih tako od matice istog prezimena. Za objašnjenje nadima ka bez značenja mogla bi s dijakronijskog gledišta pomoći etimologijska ispitivanja u svrhu rekonstruiranja takvih nadimaka temeljem najstarijeg stanja riječi te njiho va podrijetla i razvitka.
U prikazu značenja obiteljskih nadimaka nije uzet u obzir subjektivni od nos suvremenika prema pojedinom nadimku koji u svakodnevnoj komunikaciji može biti različit i ovisi o tome kako ga doživljava nositelj a kako susjedi koji ga njime oslovljavaju. Subjektivni odnos ne doprinosi sinkronijskom rasvjetljavanju znače nja nadimka a može zamagliti dijakronijski leksički aspekt što ne bi moglo po- moći u iznalaženju objektivne onomastičke poruke o nominatoru u vrijeme na stanka nadimka. Kolikogod subjektivni odnos može pomoći u otkrivanju društve nog statusa pojedine obitelji, pa i u tradicionalnom smislu, gdje valja ubrojiti i obiteljske nadimke, on ne pomaže pri otkrivanju sadržaja najvećeg broja nadimaka, a pogotovu onih koji su sadržajeno prazni. Ni etimologijski opis semantičkog sa držaja nadimka ne može uvijek u cijelosti otkriti njegovo antroponimično značenje, što posebno vrijedi za nadimke motivirane psihofizičkim i drugim osobinama ili iz gledom nekog davnog pretka s kojim su takve individualne osobitosti nestale. Iz razloga što suvremenici pojedince, pa i čitave obitelji, identificiraju s osobinom nekog davnog pretka, njihov subjektivni odnos prema nadimku može biti zaprekom za objektivniji opis značenja, posebno u konzervativnoj sredini kakva je do nedavna bila paška.
Osim u hrvatskim riječima iz štokavskog kraja, odakle su doselile mnoge paške obitelji,11 i paškog govora, semantičke sadržaje znatnog broja nadimaka nalazimo i u riječima primljenim iz talijanskog jezika kakve postoje i u drugim krajevima koji su bili pod mletačkom upravom.12 Talijanske riječi venecijanskog dijalekta, u- lazeći u paški govor, već su na početku mogle doživjeti određene fonemske pre inake koje su se s vremenom povećavale udaljujući se sve više od izvornika pa se u današnje vrijeme u nekih nadimaka izgubilo značenje riječi prema kojima su nastali, a što je ujedno i jedan od razloga nastanka semantički praznih obiteljskih nadimaka.
Sadržaji paških obiteljskih nadimaka uglavnom ne sugeriraju socijalne razlike odnosno nisu izrazito socijalno motivirani, što upućuje na zaključak kako u Pagu nije bilo većih društvenih razlika među ljudima. I budući da u Pagu nije bilo kla sičnog plemstva poput onog u drugim dalmatinskim gradovima, govori u prilog ovoj postavci.
Oblikovanje
Oblikovanje nadimaka ovisno je prvenstveno o razlogu njihova nastanka, tj. o motivaciji koja je značajna i za sadržaj nadimka. Međutim, kako nadimci imaju ulogu drugog antroponima, razumljivo je što se oni gotovo redovno javljaju u formi osobnih imena ili prezimena kao jezične kategorije kojom se identificiraju i diferenciraju ljudi.
Obiteljski nadimci su najčešće jednočlane riječi. U singularu, to su imenice od nosno ponekad i druge riječi koje se preobrazbom redovito supstantiviziraju. Rijetki su nadimci koji imaju oblik kompozita kao tvorenice nastale slaganjem osnova dviju riječi. Općenito uzevši, antroponimima, pa tako i obiteljskim nadimcima, odgovaraju imenice jer se njima najpotpunije iskazuje semantička struktura sadržaja. U pluralu nadimci dobivaju pridjevske oblike jer se njima kazuje pripadnost grupe ljudi određenoj obitelji. Kad se radi o vrlo starim nadimcima, koji su u dugoj mjesnoj uporabi i u kojima je izgubljena semantička sadržajna veza s dalekim pretkom kao denotatom, singularnim se oblikom ne identificira samo pojedinac nego se njime, kao i svakim patronimom, iskazuje rod odnosno kuća iz koje tko potječe. Kako su opisom semantičkog sadržaja obiteljskih nadimaka uočeni elementi identifikacije obitelji kojoj pripadaju, tako tvorbena struktura otkriva tvorbene elemente kojima su nadimci jezično oblikovani na ovom području koje pripada čakavskom dijalektu, ali gdje je, uz doseljene štokavce, bio snažan utjecaj i talijanskog jezika, kao du gogodišnjeg službenog jezika. Zbog fonemskih promjena koje su bile uzrokom de formacije riječi i, s tim u vezi, gubljenja granice na tvorbenom šavu između tvor benih jedinica (leksičkog i tvorbenog morfema), neće biti uvijek moguće sinkronijski objasniti strukturu nekih obiteljskih nadimaka, posebno onih nastalih prema riječima iz talijanskog jezika. Tvorbenoj analizi će, stoga, biti podvrgnuti oni obiteljski na dimci koji u tvorbenoj strukturi imaju produktivan sufiks potvrđen u paškom govoru ili u štokavskom narječju u riječima sa samostalnom osnovom, a kad je posrijedi strana osnova (talijanska), onda će biti korišteno značenje ili analogija s našom riječi. Pored tvorbene analize tvorenica, pojedini će nadimci, ovisno o potrebi obrade, biti podvrgnuli i morfemskoj analizi.
Bez obzira na postojanje naše ili strane tvorbene osnove, paške obiteljske na dimke, s tvorbenog gledišta, moguće je razvrstati u ove tri grupe: neizvedene, iz vedene i složene nadimke.
Među neizvedene obiteljske nadimke spadaju oni koji su nastali prema jed nostavnim, nedjeljivim riječima, ili u osnovi nemaju tvorbenu riječ, ili im je osnov na riječ, izgubivši semantički sadržaj, postala netvorbena sa sufiksima koji su neplodni jer ne pokazuju veći stupanj tvorbene aktivnosti, ili ne sudjeluju u tvorbi antroponima, a što se, sa sinkronijskog gledišta, jednako odnosi na nadimke iz hrvatskog kao i iz talijanskog leksika. Takvi su: B°ane, Batarija, Bel°an, Bel'dta, Biskup, Boldan, Bugun, Bujaš, Bumburoak, Bujko, Cice, Ćamba, Ć^ok, Ćurligo, Doade, Delija, D^oda. Falapoan, Felice, Fijoco, Floća, Gabadija, Ganjaša, Germ°aj, Grujo, Kajna, Kaldo, Kikilika, Kinko, Kohorta, Koren, Langver, Uevro, L^ojko, Luća, Madčna, Manćut, Menego, Mijo, Minć^on, Najner, Padivoan, Pa trudna, Pelejš, Peš°ando, Peruža, Pr'eto, Predio. Rajš, Reja, Roko, Roža, Santa, Sokol, Šrrpamjak, Šuto, Škrabonja, Telier, Tnevo, Žule.
Među izvedenim obiteljskim nadimcima najbrojniji su oni sa sufiksom -ić koji su po svom obliku zapravo jednaki najvećem broju službenih paških prezimena, dakle patronima, zatim po brojnosti na drugo mjesto dolaze nadimci sa sufiksom -in, pa na treće mjesto oni sa sufiksom -ica, a ostali sufiksi nisu brojnije zastup ljeni. Tvorbeno se mogu razvrstati u sljedeće modele:
a) Nadimci sa sufiksom -ić koji u tvorbenoj strukturi pojedinim tvorenicama da je i deminutivnu vrijednost, izvedeni su:
— od osobna imena ili njegove varijante: Ainbrožić, Baldašarić, Funiić, Ivoancić, Jacić, Matiešić, Mikoruć, Milić, Miškić, Pevacić;
— od imenica koje u svojoj tvorbenoj osnovi semantički sadržavaju psihofizičke ili druge osobine među kojima je i izgled, ili njen sadržaj sugerira položaj u društvu odnosno obitelji, ili potjecanje iz nekog kraja: Durinić, Mekušić, Plemić, Šoanković, Žčrić (osobine), Bercić, Morić, Piculić (izgled), Pert^orić (nekad prezi me Pretorić), Padrić, Ufić (položaj u društvu), Krajncić (potjecanje);
— od imenica iz domene faune i flore odnosno varijante tih imenica kao i uzvika za dozivanje životinja: Golubić, Konjić, Kuncić, Mišić (fauna), Jelvić (flora), Muj- šić (uzvik);
— od imenica kojima se imenuju različite stvari i pojave: Bevoandić, Gundulić, Koširić, Skoalkić, Svorić, Zgorić:
— od imenica kojima kazujemo neko zanimanje: Kovacić, Likarić, Štanjanć, Štampadurić.
Prema tvorbenoj postavi ovi se obiteljski nadimci ne razlikuju od tvorbe najve ćeg broja paških prezimena koja su odavnine bila hrvatska i završavala su sufiksom -ić što potvrđuju prvi popisi obitelji u gradu Pagu.
b) Premda dočetkom -in u hrvatskom književnom jeziku završava veliki broj sufiksa, njime se tvore etnici i izvedenice od općih imenica koje bi se mogle zvati
etnicima, tj. nazivi za stanovnike kojega naseljenog mjesta ili kraja, ali pod ovu kategoriju riječi nije moguće podvesti paške obiteljske nadimke koji nisu motivirani etničkim razlozima i u sebi ne nose takve semantičke sadržaje (kao u nadimku Makaranin koji jest sadržajno etnik).
Podrijetlo sufiksa -in u paškim obiteljskim nadimcima, koji su po svojoj strukturi imenice, valja potražiti u talijanskom jeziku u završetku -ino u imenica koje znače čeljade ili stvar kao što su: bambino (dijete), piccino (sitan), piccolino (malešan), galloppino (trčkaralo), frustino i figurino (fig. kicoš, gizdelin), borsellino (kesica), pentolino (lončić) i druge, a takve se riječi ne nalaze samo u vokabularu paškog govora, nego su postale sastavni dio leksika na cijelom području čakavskog dija lekta. Ovaj sufiks sugerira i deminutivnost nekih nadimaka. Tvorenice sa sufiksom -in izvedene su:
— od osobna imena odnosno njegove varijante: Budin, Ćirilin ili Ćirlin, Franku- lin, Njekulin, Paulin, Pjenn;
— od imenica koje znače raslinje, stvari ili pojave, ili su fonemske promjene prouzročile deformaciju tvorbene osnove zbog čega su neke od njih ostale bez semantičkog sadržaja: Burin, Ciglin, Cik\’antin, CimezTn, Fazolin.
Od osobnih imena sufiksom -in u hrvatskom se književnom jeziku tvore posvojni pridjevi. Tako je prema imenu Jure tvorbeno nastalo pridjevsko prezime Jurin (koji pripada Juri). Međutim, prema takvom prezimenskom liku (Jurin) u paškom je govoru pridjev Jurinov kojim se ne kazuje pripadanje jednoj osobi nego obitelji kao kolektivu koja je identificirana tim nadimkom. Antroponimijski lik Jurin i druge nadimke iste vrste, stoga nije moguće podvesti pod pojam preobrazbe odnosno pod supstantivizaciju pridjevskog oblika.
c) Nadimci sa sufiksom -ica/-ca/-icja imenice su a-sklonidbe (sklonidbe tipa žena), ali nadimci, naravno, nisu motivirani ženskom osobom, nego je nositelj nadimka muškarac kao glava obitelji. Pored deminutivnog, ovi nadimci imaju i koje drugo značenje stilski obilježeno predsufiksalnim segmentom odnosno tvor benom osnovom, osim ako je takvo obilježje nestalo kao u besadržajnom seg mentu ili u osobnom imenu koje je iščezlo zajedno sa sjećanjem na osobinu dav nog pretka što je motivirala postanak nadimka. U ovu grupu spadaju nadimci iz vedeni :
— od osobnog imena: Jurkica, Gerguricja ili Greguricja, Perica, Šinvcnca. Šimurica;
Potvrda za ovakvu postavku nalazi se i u službenom paškom prezimenu (patronimu) Vidolin.
— od imenice ili besadržajnog segmenta kao osnove: Beržica, Dudulica, Kalebi- ca, Petica, Pućkica. Žeravica.
d) Nadimci sa sufiksom -ina/-ena imaju najčešće augmentativno značenje, a izvedeni su od osobnog imena ili opće imenice: Ant'ina, Jacena, Grižotina, Mar- kovina, Pav'ina, Tomaš'ina.
e) Izvedeni nadimci sa sufiksom -ar znače mušku osobu nekog zanimanja: Magažnoar, Mlinar, Blitvar (koji osim uzgajivača blitve može značiti i onoga što rado jede blitvu, ili označuje etnika: Bošanar, ili sudionika u nekoj aktivnosti: Kumpoar.
f) Ostali malobrojni nadimci izvedeni su, uglavnom, s pomoću neplodnih sufiksa, a to su:
— sufiks -ko u tvorenicama izvedenim od pridjeva hipokoristično obilježenim: BTlko, Š°arko, Žurko;
— sufiks -o prema nazivima vjetrova kojima se, u odnosu na smjer, označuju i strane svijeta: Buro i Burćo, Jugo;
— sufiks -lo u izvedenicama koje se tvore od infinitivnih osnova nesvršenih gla gola: Pumpalo, Spavalo;
— sufiks -ac od osobnog imena s hipokorističnim obilježjem: Franac, Ivac, Matulac;
— sufiks -jo također izvedenim od osobnog imena: Kuzm°arjo, Var‘eljo te od osnove bez semantičkog sadržaja u nadimku Parmatijo ili Pramatijo;
— sufiks -co/-aco s hipokorističnim obilježjem od osobnog imena ili druge ime nice: Moarco, Martinofico, Pin°aco.
Vrlo rijetki sufiksi nalaze se u nadimcima: Bartuludn (-on), Vid°al (-al) i Žclenjoak (-jak koji prema jotacijskim pravilima djeluje na završni suglasnik osnove), a isto tako tek su dva među paškim obiteljskim nadimcima u značenju etnika i to jedan sa sufiksom -anin: Makaranin, koji je izveden kraćenjem osnove imenice Makarska, i drugi: Kotarac, gdje sufiks -ac dolazi na osnovu s poluotvore nim završnim suglasnikom -r-, u oba slučaja kao u hrvatskom književnom jezika.
Dva obiteljska nadimka: Marketo i Mileto završavaju na -eto/-to, tj. sufiksom preuzetim iz talijanskog jezika kakav se nalazi u imenu Benedetto (prema pridjevu benedetto — blažen), a isti sufiks nalazimo i u nekim našim (potalijančenim) ime nima na području Dalmacije (Antoneto, Nikoleto, Šimeto) koji, kao i imenice s jednakim završetkom (vaporetto — parobrodić, biglietto — pisamce, cusdnetto — jastučić, galletto — pjetlić), imaju deminutivno obilježje. Složenih obiteljskih nadimaka je vrlo malo. To su: Meštrantomć i Meštraivo s jasno uočljivim dijelovima s tvorbenim modelom kompozita prema kojem nova riječ nastaje slaganjem osnova dviju ili više riječi. U strukturi slaganja dvaju nadimaka na laze se dvije riječi od kojih je prva opća, a druga vlastito ime. Jedan je nadimak čista složenica jer drugi dio dolazi kao samostalna riječ (Meštraivo), a drugi je nadimak nastao prema modelu složeno-sufiksalne tvorbe jer završava sufiksom -ić (Meš trantoruć). Oba nadimka, kao kompoziti, povezani su spojnikom -a- kojim je, nakon iz vršene metateze (meštar > meštra), osnova prve imenice dobila alomorfan lik.
Svi obiteljski nadimci koji su prikazani u muškom rodu imaju svoje izvede nice i za ženski rod i to s pomoću sufiksa -ka/-(o)vka, -(i)nka ili -ica /-nica, -vica koji dolaze na osnove nadimaka muškog roda prema modelu sufiksalne odnosno složeno-sufiksalne tvorbe imenica ženskog roda izvedenih od imenica muškoga roda svih sklonidbenih tipova, kao u tvorenicama: Ambrožika, Antmovica, Beržicinka, Bošanarka, Bumb°aška, Kaldovica, L'cvrovica, L^ojkovica, Padrika, Paulinka, Pr^d- tovica. Rokovica. Stanjarika, Zuli'nica.
Karakteristično je da sufiks -ka dolazi prvenstveno na osnove koje završavaju vokalom -i- (Jacika, Šantika) ili poluotvorenim suglasnikom -j- (Germ°ajka), -(Špavalka), -n- (Njekulinka), -r- (Blitvarka). U suglasničkom skupu -ž-ka i -c-ka, suglasnici -ž- i ~c~ zamjenjuju se sa -š—, Bumb°aška, Pinoaška, Ivaška.
Svoju posebnost ima i tvorba nadimaka u ženskom rodu na -ica koji su, gub ljenjem hipokorističnosti, zadržali značenje koje ima osnova od koje su izvedene (Ćokovica, Jugovica. Uevrovica, Zurkovica).
Obiteljski nadimci redovno dolaze u pluralnom obliku i to u pridjevskom izrazu sa sufiksom -ovi bez obzira da li imenička osnova završava na nepalatalni ili palatalni suglasnik. Ima, naravno, i iznimaka u odnosu na ovaj model pa tako od singularnih oblika Ćamba i Kinko imamo u pluralu, pored Ćambinovi, Kinkinovi, i Ćambini. Kinkiiv, tj. sufiks -ini. Množinski oblici izvedeni su prema tvorbenom mo delu odnosnih pridjeva, koji prema imenici u pridjevskoj osnovi, označuju pripadnost obitelji odnosno porodici: Bujašovi, Ćurligovi, Delijovi, Fumićovi, Ivogndćovi, Kajnovi, KonjTćovi, Milićovi, Najnerovi, Pešoandovi, Rožinovi, Sinvcncovi, TeUcrovi, Ufićovi, Vaneljovi, Žurkovi.
Prilikom tvorbe izvedenica za ženski rod i pluralne oblike kod nekih se nadima ka proširuje osnova umetanjem a fiksa -n- ispred tvorbenog sufiksa: Beržici-n-ka. Beržici-n-ovi; Dudulici-n-ka, Dudulici-n-ovi; Kalebici-n-ka, Kalebici-n-ovi; Perici-n-ka, Perici-n-ovi; Peruži-n-ka, Peruži-n-ovi; Rozi-n-ka, Rčzi-n-ovi.
Svi se obiteljski nadimci dekliniraju i to u jednini kao imenice muškoga ili ženskoga roda, a u množini kao odnosni, tj. posvojni pridjevi. Vrsta deklinacije u jednini muškoga roda ovisi o nadimku, tj. da li on završava na suglasnik ili na sa moglasnik -a, -o ili -e: Bügun — Büguna, Durinić — Dur'irúca, Paulirt — Paulina, Pelejš — Pelejša; Ganjaša — Ganjaše, Madona — Madone, Pa trudna — Pat rudne; Kuzimarjo — Kuzm°arja, Menego — Menega, DGdo — Duda; Doadé — D°ad‘e, Cice — Cic'e, Kinko — Kinkie.
Nadimci u ženskom rodu dekliniraju se kao imenice ženskoga roda tipa žena: Batarika — Batarike, Bujkovka — Bujkovke, Ćanibika — Ćambike, Ćokdvica — Ćo- kovice, Mekušika — Mekušike, Mujšika — Mujšike, Puškicinka — Puškicinke, Üfíka — Üíike, Zul'ínica — Zul'inice.
Množinski se oblici obiteljskih nadimaka dekliniraju kao određeni pridjevi po pronominalnoj deklinaciji: Bujkovi — Bujkovih, L^ojkovi — L^djkovih. Peš°an- dovi — Pešoandovih, Pi'culićovi — Piculićovih, Tnevovi — Tr>cvo\ih, Žwko\i — Žui- kovih.
U prikazu tvorbe i morfologije obiteljskih nadimaka vidljivo je kako se nadimak oblikuje kao jezični znak i kakva je njegova onomastička upotreba. Po stojanje individualnih oblika za muški i ženski rod te pluralnih oblika pridjevskog izraza kao i izvedenost strukture najvećeg broja nadimaka produktivnim sufiksima pokazuje bliskost obiteljskih nadimaka antroponimijskom sustavu te zavisnost oblika i sadržaja koji se njima iskazuje.
Zaključak
Nastavši iz potrebe za difencijacijom sve većeg broja obitelji s istim službenim prezimenom kao patronimom, paški se obiteljski nadimci po strukturi i namjeni ne razlikuju od patronima koje u potpunosti zamjenjuju u svakodnevnoj komunikaciji mjesnoga pučanstva javljajući se u sva tri oblika: u muškom i ženskom rodu singulara te u pluralu, što im i daje onomastičko obilježje. I dok su singularni oblici, kao imenske riječi, morfološki, tvorbeno i značenjski slični prezimenima, pluralni oblici semantički sadrže posesivnost kazujući u pridjevnom obliku pripadanje potomaka obitelji davnog pretka čije su osobine, izražene nadimkom, s vremenom nestale, a što, promatrajući jezične pojave sa sinkronijskog aspekta, nije moguće uvijek pouz dano otkriti.
No bez obzira na postanje osnovice kod nadimaka i njihova korijenskog morfe ma, kao značenjskog nositelja leksema, obiteljski se nadimci, kao tvorenice, potpuno uklapaju u obrasce tvorbenog sustava hrvatskoga jezika. Ovo posebno vrijedi za najbrojniju grupu nadimaka s jasno uočljivom osnovom (od osobnog imena ili opće imenice i sufiksa -ić ili -in) sa semantičkim sadržajem iz hrvatskog jezika (uklju čujući i dijalekatske riječi) kao i iz talijanskog jezika te za semantički besadržajne tvorenice kod kojih je otežano ili nije moguće tvorbeno raščlanjivanje. Tako na dimci s osnovom uzetom iz leksika talijanskog jezika dobivaju tvorbeni sufiks svojstven za patronime u hrvatskom jeziku: Dur-m-ić (Durbika, Durihićovi), Padr-Tć (Padrika, Padiićovi). Pertudr-ić (Pertudrika, Pertuorićovi), a nadimci s osno vom osobnog imena u hrvatskom jeziku, kao suprotno usmjereni proces u suftksal- noj tvorbi, dobivaju modificirani dometak uzet iz talijanskog jezika, ali samo u sin gularu muškoga roda: Bud-in (Budinka, Budino vi). Ćiril-Tn (Ćirilinka, Ćirilinovi), Frank-ul-in (Frankulinka, Frankulinovi). Njekul-in (Njekulinka, Njekulmovi), Paul-in (Paulinka, Paulmovi). Marke-to (Marketovica, Marketovi). Ima i takvih nadimaka koji, kao izvorni ili modificirani (deformirani) leksemi odnosno kao izvedenice, u cijelosti pripadaju talijanskom jezičnom izrazu, ali i ovi samo u jednini muškoga roda: Bumb°ažo (Bumboaška, Bunib°ažo\i), Fijoco (Fijocovica, Fijocovi), Kaldo (Kaldo\ica, Kal do vi), Kumpoar (Kump°arka, Kump°aro\i), Madona (Madudnka. Madonovi). L‘£vro (L’evrovica, L>evm\i), Patrona (Patr^onka, Pat tronovi). Predio (Pruotoiica, Prudtovi), Santa (Šantika, San tovi), a ostali se oblici (za ženski rod i u množini) izvode potpuno sukladno s tvorbenim modelom u hrvatskom jeziku.
Svi paški obiteljski nadimci, bez obzira na leksičko izvorište njihova postanja, uklapaju se i u morfološki sustav hrvatskoga jezika poput većine drugih riječi pre uzetih iz talijanskog jezika koje se rabe u svakodnevnoj komunikaciji. Na osnovi semantičkog sadržaja, tvorbenog modela i morfološke strukture, izvodi se zaključak kako je kod nastanka i razvoja znatnog broja paških obiteljskih nadimaka prisutan utjecaj talijanskog jezičnog izraza, ali i to kako su ti nadimci, nastavši na ovom području, koje je uvijek pripadalo hrvatskom narodnom i jezičnom korpusu, obliko vani prema zakonitostima hrvatskoga jezika.