Značajnu ulogu u razvoju ronilačkog turizma na području Grada Novalje, a tako i na području cijelog otoka Paga, ima skupina olupina brodova uz zapadnu obalu otoka Paga. Ta skupina brodova poznata je u međunarodnim ronilačkim krugovima pod nadimkom "Sablasna paška flota".
Razvoj tehnike i tehnologije ronjenja omogućio je posjećivanje i istraživanje ostataka brodova i na dubinama od preko 80 metara. Traženju olupina na dnu mora oko otoka Paga posvetila se talijanska udruga WDS-Wreck Diving Society iz Trsta u sklopu međunarodne organizacije DIR-Doing it right, odnosno njene podružnice DIR Italia. Temeljno načelo udruge je da se s olupina ništa ne smije skidati niti mijenjati njihov položaj. Primarni cilj bilo je otkrivanje olupina njemačkih brodova talijanskog podrijetla potopljenih u studenomu 1944. godine u sukobu s dva britanska razarača. Dok su ronioci tražili torpiljarku TA 20, bivši talijanski razarač Audace i dvije korvete, Uj 202 i Uj 208, kao i britanski razarač Aldenham koji je potonuo poslije eksplozije mine u prosincu 1944. godine, otkrili su i dva austrougarska trgovačka broda potopljena tijekom Prvoga svjetskog rata. U traženju olupina najviše su pomogli ribarski zemljovidi s ucrtanim položajima gdje su kočari izgubili najviše mreža ili ulovili najviše ribe, a korisni su bili i ratni dnevnici brodova koji su preživjeli te sukobe, kao i sjećanja svjedoka s otoka Paga. U veljači 1999. godine otkriven je trup austrijskog parobroda Euterpe, a zatim i razarača Audace. Dva mjeseca poslije otkrivanja TA 20 otkriven je pramac razarača Aldenham sjeverno od Škrde, a zatim i austrijski parobrod Albanien uz obalu otoka Paga. Ronjenja su nastavljena 2000. godine, uz dozvolu i potporu Hrvatskog ministarstva kulture i Odjela za podvodnu arheologiju, te uz suradnju podvodnog arheologa Jasena Mesića. Ronilačka baza nalazila se u Novalji, a zbog velikih dubina ronioci su koristili Trimix, mješavinu kisika, helija i argona. Najdulja i najuspješnija ekspedicija trajala je od 7. do 23. kolovoza 2000. godine, kad su otkrivene olupine korveta Uj 202 i Uj 208, te krmeni dio razarača Aldenham, a posjećene su i druge, prije otkrivene olupine. Obavljena su 23 skupna ronjenja, odnosno 67 ronjenja po članu ekipe, a pod vodom su ronioci proveli 1660 radnih minuta na dubinama od 65 do 85 metara. Istraživanja skupine stručnjaka pomogla su otkriti tajne zbivanja na moru tijekom dva svjetska rata, te zaokružiti i dopuniti već djelomice poznate sudbine izgubljenih brodova. U radu izdanom nakon provedenih istraživanja navodi se kako je Austrougarska trgovačka mornarica, na početku Prvog svjetskog rata, imala 501 parobrod sa 12. 105 članova posade. Oko osamdeset posto pomoraca potjecalo je iz primorskih krajeva, ponajviše iz Hrvatskog primorja i Dalmacije. Dio brodova duge plovidbe nalazio se početkom rata u stranim vodama, gdje je interniran i poslije zaplijenjen, dok su brojni parobrodi velike i male obalne plovidbe sklonjeni u Trst i Rijeku, te u sigurne zaljeve na jadranskoj obali. Poslije ulaska Italije u rat 23. svibnja 1915. godine, brodovi iz Trsta su poslani prema jugu, ali je niz jedinica iznajmljen ratnoj mornarici i kopnenoj vojsci i služio za transportne ili ophodne svrhe. Parobrod Albanien pripadao je austrijskom Lloydu Austriaco iz Trsta, a i građen je u Trstu, u brodogradilištu Stabilimento Tecnico Triestino, zajedno s blizancem Adelsberg. Do početka rata služio je u obalnoj plovidbi, a unajmljen je za lokalne vojne transporte duž jadranske obale. Na svojem posljednjem putovanju prevozio je sijeno u Zeleniku. U rano jutro 4. lipnja 1916. godine, oko 6 sati i 45 minuta, nalazio se pet nautičkih milja južno od otočića Dolfin uz sjeverozapadni vrh otoka Paga. Tu ga je presrela talijanska podmornica Atropo, naoružana s dvije torpedne cijevi i četiri torpeda kalibra 450 mm. Pripadala je talijanskoj 1. podmorničkoj flotili sa sjedištem u Veneciji, te djelovala na sjevernom Jadranu tijekom rata. Parobrod Albanien pogodila su dva torpeda i brzo je potonuo, a službeno se tvrdilo kako nije bilo ljudskih žrtava. Neki izvori, poput Jadranske straže i talijanske udruge DIR Italia, ipak spominju pet odnosno tri poginula člana posade, od kojih je jedan bio treći časnik stroja, te se čini da su strojari i ložači bili zatečeni eksplozijom torpeda i nisu se uspjeli spasiti. Zanimljivo je da ni brod blizanac Adelsberg nije preživio rat. Potonuo je naišavši na minu 20. lipnja 1916. godine. Vjerovalo se da olupina parobroda Albanien leži na dvadesetak metara dubine, ali je parobrod potonuo na mjestu gdje dubina iznosi 72 metra. Leži blizu obali, stoga je vidljivost bolja nego na drugim olupinama u Kvarneriću, jer na tom području nije dozvoljen ribolov i kočari ne mogu uzburkati mulj. Talijanski ronioci udruge WDS otkrili su da je olupina pri potonuću udarila krmom u hridinu. Leži na pješčanom i muljevitom dnu i relativno je dobro istražena. Paluba je dobro očuvana, krma je oštećena pri potonuću, ali dva jarbola i dio nadgrađa još stoje na svojim mjestima, kao i zanimljiv brodski reflektor. Putnički-teretni parobrod Euterpe je u Prvom svjetskom ratu prevozio austrougarske vojnike i tvarivo na bojišnicu u Albaniji, a na povratku ranjenike i vojnike na dopust. Njegovo potonuće kod otoka Paga predstavlja jednu od najvećih tragedija na Jadranu. Prema službenim podacima utopile su se 453 osobe, ali se vjeruje da je broj žrtava bio još veći, više od 600 ljudi. Euterpe je održavao prometnu vezu s Levantom, istočnim Sredozemljem, uz pojedina krstarenja Sredozemljem, a kad je počeo Prvi svjetski rat, poslan je s drugim trgovačkim brodovima na Prukljansko jezero kod Šibenika. U to doba se vjerovalo da će rat kratko trajati i brodovi su sklonjeni kako ne bi bili izloženi ratnoj opasnosti. Zapovjedništvo ratnog pomorskog transporta iz Rijeke unajmilo je Euterpe u ožujku 1918., brod je vraćen vlasniku sljedećeg mjeseca, ali je ponovno unajmljen u svibnju 1918., te je preuzeo opremu i naoružanje transportnog broda Gödölö, koji se nalazio na popravku. Euterpe je 25. srpnja 1918. godine krenuo na svoju novu zadaću, brzi transport na liniji između Rijeke i Boke Kotorske. Brod je 11. kolovoza 1918. godine presrela talijanska podmornica F 7, koja je bila u ophodnji zapadno od otoka Paga. Podmornica F 7 imala je dvije torpedne cijevi kalibra 450 mm za četiri torpeda. Parobrod Euterpe je navodno plovio bez pratnje, more je bilo burno i valovito, a na brodu je bilo oko 1000 ljudi na putu na južnu bojišnicu. Međutim, istraživanja su pokazala kako su se u blizini, kao ophodnja ili dio pratnje, nalazili jedan austrougarski razarač i dvije torpiljarke. Oko 19 sati i 45 minuta brod se nalazio nedaleko mjesta Lun, oko milju i pol od obale, oko tri nautičke milje od Novalje i tada se dogodio napad. Podmornica F 7 je ispalila tri torpeda, od kojih je prvi promašio, a od dva koja su pogodila brod, samo je jedan eksplodirao, ali je ipak bio dovoljan. Eksplozija je blokirala izlaz iz jednog skladišta u kojem su se nalazili vojnici, te nisu mogli izaći na palubu. Brod je brzo tonuo preko desnog boka i brodice nisu mogle biti spuštene u more, ali su splavi za spašavanje postavljene na palubi isplivale poslije potonuća i omogućile preživljavanje dijela brodolomaca. Spašeno je oko 450 ljudi, a još sedmoricu našla je sljedećeg dana britanska podmornica C 21 i odvela ih u zarobljeništvo u Veneciju. Utopilo se oko 600 vojnika i 15 članova posade. Olupina Euterpe leži na dubini od 79 metara, te nije dostupna ronjenju sa s tlačenim zrakom, ali su je talijanski ronioci 1999. i 2000. godine obišli uz pomoć "Trimixa". Krma je uništena, nema ni traga krmenoj palubi, a ostatak broda, koji leži na ravnoj kobilici u smjeru plovidbe prema jugoistoku, relativno je dobro sačuvan, iako su unutranje prostorije pune sedimenta. Velika oštećenja primijećena su i u srednjem dijelu trupa, gdje je eksplodirao torpedo. Krmeni jarbol nalazi se na svom mjestu, a pramčani visi preko boka. Uz određene mjere opreza moguće je ući u brodske prostore, posebice unutar tri povišena dijela trupa na pramcu, u sredini broda i na krmi. Gubitak jedne njemačke torpiljarke i dvije korvete u noći s 1. na 2. studenoga 1944. bila je jedna od najvećih katastrofa njemačke ratne mornarice na Jadranu tijekom Drugog svjetskog rata. Njemačko povlačenje iz Zadra i Šibenika u Rijeku, koje je dobilo kodni naziv "Wikinger", odvijalo se u dvije etape. Brodove s vojnicima i tvarivom trebale su štititi torpiljarke njemačke 11. divizije za osiguranje, ali su u jesen 1944. operativno spremne bile samo stara torpiljarka TA 20 i lovci podmornica Uj 202 i 208 iz sastava 2. prateće flotile, kojima je pridružen i brzi minolovac R 187. U potpori je trebala sudjelovati i torpiljarka TA 21, bivši razarač Insidioso, ali je morala ostati u luci zbog loše kakvoće goriva. Iz Trsta su u Rijeku prebačene i novije torpiljarke TA 40 i TA 45 iz sastava 1. prateće flotile, zajedno s minopolagačem Kiebitz, ali su sva tri broda prekasno stigla i nisu mogla sudjelovati u pothvatu "Wikinger II". Britanci su na Jadranu raspolagali flotilom eskortnih razarača klase "Hunt", čija su dva broda, HMS Avon Vale i Wheatland, određena za napad na njemačku postrojbu. Potporu su im pružale motorne torpiljarke MTB 295, MTB 287 i MTB 274, zajedno s motornom barkasom ML 494 i s tri veće jedinice tipa "Fairmile-D", od čega dvije u konfiguraciji motornih torpiljarki, MTB 633 i MTB 638, dok je treća, MGB 642, bila naoružana kao motorna topovnjača. Motorne torpiljarke su poslane u ophodnju zapadno od Raba, a "Dog-Boats" u prolaz između Premude i Ilovika. Razarači su trebali iskrcati skupinu južnoafričkih obalnih motritelja na sjevernom dijelu otoka Paga i zatim ostati u ophodnji zapadno od otoka. Južnoafrikanci su zbog bitke i lošeg vremena ostali kod otoka Paga sljedeća četiri dana. Torpiljarka TA 20 bila je bivši talijanski razarač Audace, naoružana s dva topa kalibra 102 mm, dva kalibra 37 mm i deset kalibra 20 mm, s tri strojnice kalibra 15 mm i dva protuavionska raketna bacača kalibra 86 mm17. Posadu je činilo 113 ljudi. Lovci podmornica Uj 202 i Uj 208 bile su bivše talijanske korvete Melpomene i Spingarda, naoružane jednim pramčanim topom kalibra 100 mm i sa sedam topova kalibra 20 mm te bacačima i klizačima dubinskih bombi. Posadu svake korvete činilo je oko 110 ljudi. Njihovi protivnici, britanski prateći razarači Avon Vale i Wheatland pripadali su tipu “Hunt-II“ i bili su naoružani s po šest topova kalibra 102 mm, jednim četverocijevnim topom kalibra 40 mm i s dva topa kalibra 20 mm, te je svaki od njih imao jače glavno naoružanje od cijele njemačke skupine. Zadar je prebrzo napušten već 31. listopada, a operacija planirana za 2. studenog pomaknuta je za jedan dan unaprijed. Konvoj “Wikinger II“ isplovio 1. studenog u 17:00 sati iz Šibenika. Skupinu “A“ činila su četiri desantna tenkonosca, a skupinu “B“ 13 desantno-jurišnih brodica i dvije velike jurišne brodice. Britanske motorne torpiljarke, koje su krstarile kao predstraža sjeverno od Raba, nadzirući jedan od mogućih smjerova prolaska njemačkih brodova, primijetile su oko 19: 50 sati dva njemačka razarača u plovidbi prema jugu. Bile su to njemačke korvete koje su u 20: 15 sati također na svojim detektorima vidjele radarske signale na lijevom boku. Nijemci su vjerovali kako se radi o protivničkim motornim torpiljarkama ili topovnjačama, te je zapovjeđena uzbuna i Uj 202 je ispalila dvije svijetleće granate. Ipak je bilo prekasno, jer su britanski razarači već napali korvete u 20: 20 sati, kad su nalazile zapadno od Paga, u visini mjesta Lun. Na početku sukoba je na Uj 202 uništen top kalibra 100 mm, pramčani četverocijevni top kalibra 20 mm i krmeni top kalibra 37 mm. Pogođen je i zapovjedni most, te uništena radiopostaja. Brod je okrenuo u lijevo i povlačio se prema Rabu, te se do posljednjeg trenutka borio. Potonuo je preko krme oko 21-00 sat. Uj 208 je pogođena granatama koje su uništile veći dio brodske bitnice, top kalibra 100 mm i pramčani četvorocijevni top kalibra 20 mm. Vatru koja je izbila na krmi posada je uspjela ugasiti. Brod se prevrnuo preko lijevog boka i potonuo. Britanski razarači su za samo deset minuta uništili obje korvete i počeli spašavati preživjele. Spašavanje je prekinuto kad se oko 22: 30 sata na radarskim zaslonima pojavio i bivši Audace, na koji je također otvorena paljba. Već je prvi plotun pogodio zapovjedni most, gdje su poginuli svi njemački časnici. Brod je u kratkom razdoblju teško oštećen i brzo je potonuo. R 187 nije prekidao radio-šutnju, nego je skrenuo prema istoku, obišao je bojišnicu, sreo konvoj iz Šibenika oko 23: 45 sati i u skladu s planom pratio ga prema sjeveru. Desantno-jurišne brodice poslane su u Kraljevicu, a ostatak konvoja stigao je u Rijeku 2. studenoga. Dvije korvete i torpiljarka nisu stigle javiti da su napadnute. Aldenham je, s flotnim L 22, pripadao skupini i pratio je konvoje na Jadranu. Štitio je desantne brodove kod iskrcavanja uz zapadnu obalu Paga. Iskrcani britanski topnički motritelji, koje su na njihovom položaju štitili britanski komandosi, nadzirali su i vodili paljbu s brda Sv. Vid, a brodovi su preko otoka gađali vojne ciljeve u gradu Pagu, poslije i protivničku bitnicu kod Karlobaga, koja je bila primarni cilj. Od 09:00 do 11:20 sati svaki razarač je ispalio po 500 granata kalibra 102 mm na bunkere i vojarne u Pagu, grad je gađan i između 14:15 sati, a Aldenham je oko 13:00 sati i ponovno oko 15:00 sati gađao bitnicu kod Karlobaga, ispalivši još 200 granata. Razarači su u 15:00 sati podigli sidra i krenuli istim putem i brzinom 20 čvorova natrag u svoju bazu na Istu. HMS Aldenham je plovio na čelu, a Atherstone ga je slijedio. Poslije pola sata, sjeverozapadno od Planika, razarači su okrenuli u smjer kako bi prošli između Planika i Oliba. Aldenham je sjeverno od Škrde tijekom okreta naletio na minu, koja je eksplodirala ispod kotlovnice. Brod se slomio na dva dijela, pramac je relativno brzo potonuo, a krma malo poslije. Hladno more bili su sudbonosni za dio brodolomaca, od kojih su neki bačeni u more snagom eksplozije. Razarač Atherstone je spustio jednu od svoje dvije brodice, u more su bačene i splavi za spašavanje, a pridružile su se i britanske motorne barkase ML 238 i HDML 1162. Spašeno je samo 58 mornara i pet časnika. Nekoliko preživjelih članova posade posjetilo je poslije 40 godina mjesto potonuća. Tijekom 1998. godine talijanski ronioci udruge DIR Italia tražili su olupinu Aldenhama, ali su tek 1999. otkrili pramčani dio, jednu nautičku milju daleko od Škrde. Dugačak je oko tridesetak metara, nalazi se na dubini oko 86 metara i leži na lijevom boku, ali je vidljivost slaba zbog kočara, koji svake noći dižu oblake mulja pri ribolovu u Kvarneriću. Ipak se može raspoznati cijev desnog topa kalibra 102 mm na pramčanom dvocijevnom postolju. Krma je zahvaljujući sjećanjima jednog ribara iz Novalje otkrivena 2000. godine. Leži bliže Škrdi, oko 700 metara daleko od pramčanog dijela, jer su brodske turbine još radile i pokretale propelere dok je brod tonuo. Prednji dio krmene polovice zabio se u mulj na dubini od 82 metra, okrenut kobilicom prema gore, dok su vijci i kormilo na 67 metara dubine. Olupina je proglašena britanskim ratnim grobom, nekontrolirano ronjenje nije dozvoljeno.
Podmorski nalazi, brodske olupine otkriveni su zahvaljujući skupini entuzijasta, koji su tražili izgubljene brodove, poznavali povijest rata na jadranskoj bojišnici i uspoređivali povijesne podatke s izjavama svjedoka na terenu.