U gradu Pagu su se, tijekom stoljeća, stvarali, održavali, a s vremenom i mijenjali razni običaji, tako i oni koji su bili ili su još uvijek povezani s obilježavanjem i slavljenjem Božića.
Običaje povezane sa slavljenjem Božića treba podijeliti u dvije grupe. Jedno su običaji slavljenja Božića koji su povezani s vjerskim obredima, liturgijama, kršćanstvom i pravilima vjere. Na drugoj strani su društveni, građanski običaji koji ne isključuju vjerske elemente, ali imaju svoje posebnosti. Crkveni običaji se tijekom stoljeća nisu bitno mijenjali, ali društveni su se mijenjali, a ponajviše se mijenjala njihova vanjska manifestacija. Nekada nije bilo blagdanskih lampica, raznih svjetlećih ukrasa, nije bilo Djeda Mraza, raznih ukrasnih skulptura na javnim, vanjskim prostorima i slično. Sve to je u grad Pag došlo u drugoj polovici 20. stoljeća i bilo je neobično brzo prihvaćeno. U gradu Pagu je, kao i u svim kršćanskim područjima, dočekivanje Božića počinjalo paljenjem prve svijeće na početku Došašća. Početak slavljenja Božića bio je na spomendan Svete Lucije, 13. prosinca. Naime, na spomendan Svete Lucije sadila se pšenica koja se na Badnju večer stavljala pod okićeno božićno drvce i to je bila prava stvarna poveznica jednog određenog dana u prosincu s Božićem. Na spomendan Svete Lucije održavale su se liturgije i molitve za slabovidne osobe i slijepe, ali i za blagoslov onih koji su zdravi, kako se ne bi razboljeli. U središtu molitve bile su oči i svjetlo, kao dvije komponente povezane sa spomendanom Svete Lucije. Na razini društvenih običaja povezanih s obilježavanjem Svete Lucije bilo je darivanje djece. Na temelju nekoliko kroničarskih zapisa iz 19. stoljeća, dvije bilješke u povijesnim izvorima iz 17. stoljeća i prema svjedočenjima Paškinja i Pažana prikupljenima 1988. godine može se rekonstruirati nekadašnje običaje povezane sa spomendanom Svete Lucije. Dan prije Svete Lucije djeci bi se reklo da će im, tijekom noći, doći Sveta Lucija i donijeti im poklone. Pripremajući se za dolazak Svete Lucije djeca su u svojoj sobi, prije odlaska na spavanje, uglavnom u pratnji članova obitelji, s posebnom pobožnošću, često i uz molitvu, postavljala čarape na rub kreveta ili na stolicu koja bi se postavila uz krevet. Do druge polovice dvadesetih godina dvadesetog stoljeća djeca su postavljala škofune, muške vunene čarape i to zbog toga što su škofuni bili veći od ženskih vunenih čarapa i u njih je moglo stati više poklona. Djeca su najčešće odlazila na spavanje malo poslije večere. Ukućani bi, kada bi dijete zaspalo, tiho ušli u djetetovu sobu i čarapu bi napunili poklonima. Dijete bi se ujutro probudilo i s oduševljenjem bi pogledalo čarapu napunjenu poklonima. Još nije pronađen pouzdan povijesni izvor na temelju kojeg bi se moglo nedvosmisleno zaključiti što se prije prve polovice 20. stoljeća djeci poklanjalo. Postoje tek naznake toga u ponekim zapisima. No, jedno se ipak može zaključiti. Djeci se na spomendan Svete Lucije poklanjalo nešto jestivo, a nije se poklanjala odjeća i obuća ili igračke. Od slatkoga vjerojatno se poklanjalo sušeno voće, ponekad i kandirano, trajni kolači, škrokant i slično, jer to se spominje u nekoliko usputnih zapisa. Mnogo toga se u načinu darivanja djece za Svetu Luciju promijenilo dvadesetih godina 20. stoljeća. Tada su se u trgovinama u gradu Pagu pojavile moderne ženske čarape, najlonke, koje su dobile dijalektalni naziv kalcete. Najlonke su bile izrađene od svile, a kasnije i od umjetne svile. Nije poznato tko se prvi sjetio za Svetu Luciju koristiti najlonke umjesto muških škofuna. No, poznato je da su najlonke vrlo brzo zamijenile škofune, vjerojatno iz praktičnih razloga. Najlonke su bile veće od škofuna, a uz to, bile su rastezljive. Zbog toga se u njih mogla staviti znatno veća količina poklona. Dvadesetih godina 20. stoljeća promijenili su se i pokloni kojima su se punile najlonke i o tome ima dosta podataka u povijesnim izvorima. Naime, u to vrijeme u trgovinu na današnjem Trgu Petra Krešimira IV., počele su se prodavati razne slastice, među ostalim šareni šećerni štapići, bomboni i čokolada u raznim oblicima, uglavnom u obliku kuglica i tankih pločica. Uz to, u paškim trgovinama tada se počelo prodavati i svježe voće jer su trgovci uspostavili poslovne veze s uvoznicima voća sa Sušaka, odnosno Rijeke. Imati svježe voće u prosincu, na primjer naranče, bila je velika radost i za stare i za mlade. Nove slastice i voće postali su redoviti pokloni za djecu za Svetu Luciju. Slavlje Božića počinjalo je na Badnjak. Na Badnjak se u obiteljsku kuću donosila grana bora ili sobine. Poslije večere svi članovi uže obitelj bi se posvetili ukrašavanju bora kojeg se nazivalo božićno drvce. Iz kutija su se vadili i na bor stavljali razni ukrasi, kuglice, često i šećerni bomboni u raznobojnim omotima, tanke bijele niti koje su se nazivale vilina kosa i komadići vate, kao imitacija snijega. Na vrh bora stavljala se zvijezda. Po završetku kićenja bora podno bora bi se složile jaslice od likova Svetog Josipa, Marije, malog Isusa, tri kralja, te likova pastira i ovaca. Iznad jaslica napravio bi se ukras u obliku zvijezde repatice. U središtu jaslica bila je proklijala pšenica koja je bila posađena na spomendan Svete Lucije. Okićeno drvo u kući nazivalo se božićno drvce, ali u vrijeme druge Jugoslavije to okićeno drvo dobilo je još jedan, tada i službeni naziv. Naime, u vrijeme druge Jugoslavije Božić je bio radni dan i nije se priznavao Božić kao vjerski blagdan. Ipak, u gotovo svim obiteljskim kućama se kitilo drvo. No, članovi Komunističke partije su, u skladu sa svojim uvjerenjima ili zato što su poštivali tadašnja pravila i zakone, izbjegavali spominjati,a osobito slaviti Božić, premda su ga u Dalmaciji mnogi, makar i potajno, ipak slavili, ako ne zbog vjere, a onda zbog običaja. No, oni su svoje Božićno drvce nazivali novogodišnja jelka, kako bi pokazali da to nije povezano s Božićem. To je bio i službeni naziv za borove koje se ukrašavalo za Novu godinu i koje se postavljalo na javnim površinama, uglavnom trgovima. Borove na javnim prostorima se postavljalo i ukrašavalo dan ili dva poslije Božića. Na osobito duhovit način to razlikovanje božićnog drvca i novogodišnje jelke opisao je splitski pisac i novinar Miljenko Smoje u scenariju za epizodu "Borbena ponoćka" serije "Naše malo misto". U novije doba borovi se kite već od početka prosinca, no prije se božićno drvce kitilo isključivo na Badnjak. Na Badnjak se pripremao poseban ručak, a jelovnik je bio sloćen od ribljih namirnica. Zahvaljujući trgovačkim i drugim kontaktima grada Paga s Venecijom, u Pagu se već u 17. stoljeću na Badnjak pripremao bakalar, namirnica koju su venecijanski trgovci otkrili na sjeveru Europe i za koju su procijenili da bi mogla biti korisna jer je mogla dugo trajati, a imala je privlačan okus. Ručak za Badnjak bio je bogatiji brojem jela nego uobičajeni ručak. Uz bakalar jelo se riblju juhu, salatu od crvene ili bijele repe, a poslije ručka jelo se kremaste kolače. Poslije ručka obitelj je odlazila u šetnju, a ako je bilo loše vrijeme, članovi obitelji bi se međusobno posjećivali i zajedno bi provodili poslijepodne u razgovoru i s povremenim čašćenjem kolačima i pićem. Vrijeme Badnjaka bilo je i vrijeme prvog kušanja četiri vrste pića koja su u gradu Pagu bila važna i česta. Bili su to vino, prošek, rožoj i anižeta. Vino i prošek bili su namijenjeni muškarcima. Ženska pića bila su rožoj i anižeta. Rožoj je alkoholno piće koje se radilo od ružinih latica i bilo je narančaste ili crvene boje. U alkohol od kojeg se radio rožoj stavljalo se dosta meda ili šećera tako da je to piće bilo izrazito slatko. Anižeta je alkoholno piće koje se radilo od anisa kojeg je na Pagu bilo jako puno, a na središnjem dijelu otoka, uz Pašku uvalu, postojalo je i veliko imanje na kojem se uzgajao anis za potrebe samostana, odnosno za pravljenje baškotina, ali i drugih slastica. Anižeta je slatko piće zelene boje i žene su ga jako voljele. U vrijeme Badnjaka ili upravo na Badnjak, otvarale su se male bačve s rožojom i anižetom i tada se to piće prvi puta u godini pilo. Navečer se, poslije večere i poslije kićenja božićnog drvca i postavljanja jaslica, okupljala se obitelj i odlazilo se u crkvu na ponoćku. Običaj je bio da na ponoćku zajedno odlaze svi članovi uže obitelji zajedno. Na ponoćku su odlazili i najstariji članovi obitelji, ako bi imali snage za dolazak do crkve i za ostanak u crkvi za trajanja ponoćke. Starije članove obitelji na putu do crkve i od crkve do kuće pomagali bi ili kako se u Pagu govorilo, kumpanjali bi njihova djeca, sinovi ili kćeri, a često i unuke i unuci. Mnoge Paškinje i Pažani su 1988. godine posvjedočili da je Badnja večer i zajednički odlazak na ponoćku bio posebno dirljiv trenutak kada se osjetilo zajedništvo obitelji i toga su se rado sjećali. U paškoj zbornoj crkvi nije bilo problema s pronalaženjem slobodnog mjesta, odnosno banka. Naime, svaka obitelj je imala svoje mjesto, što je bio prešutni dogovor mještana. Ponoćka je bila izuzetno svečana. Misa bi počela paljenjem čoke, središnjeg rasvjetnog mjesta u crkvi i istovremenim sviranjem orgulja i pjevanjem božićnih pjesama. Do uvođenja struje u crkvu u drugoj polovici pedesetih godina 20. stoljeća, na čoki su bile svijeće, a nakon uvođenja struje, na čoku su postavljene žarulje i to je ponoćki dalo novu razinu ljepote. Poslije ponoćke djeci se dozvoljavalo nešto duže zadržavanje na trgu pred crkvom kako bi se igrali s vršnjacima. Za Božić su dječaci, od pronalaska prvih eksplozivnih mješavina, pucali s tondinima, a upravo su zvuci zvona, božićne pjesme i pucnjava tondina obilježavali kasnu večer na Badnjak i prve minute Božića. Tondin je ručno izrađena sprava od šupljeg ključa ili uske cijevi i čavla koji su bili povezani konopom. U šupljinu ključa ili cijevi stavljao se prah s vrhova šibica. Po dolasku doma poslije ponoćke ne bi se odmah odlazilo na spavanje. Obično bi se pojelo nešto mesno i počastilo bi se kolačem i pićem.
Na Božić bi se obitelj okupila već rano ujutro na doručku, a najčešće se doručkovalo baškotine umočene u bijelu kavu. Poslije doručka odlazilo se u crkvu na misu. Odlazak na misu bila je i prigoda za čestitanje Božića susjedima, prijateljima i poznanicima i svima koje bi tada sreli. Misa na Božić bila je svečana, sa zbornim pjevanjem božićnih pjesama. Poslije mise djevojke su odlazile u šetnju rivom, mladići su odlazili u šetnju do Brušela ili do Bašace, muškarci su odlazili u konobu, a žene su se uglavnom zadržavale ispred crkve. Na Božić se ručak radio od mesnih namirnica. Pažani su bili izuzetno skloni korištenju ptica za pripremu jela i gotovo svaka obitelj je imala patke, guske ili kokoši. Uglavnom, za Božić bi se najčešće pripremalo jelo od ptica, a znatno rjeđe bi se koristila svinjetina ili janjetina. Poslije ručka se duže nego inače ostajalo za stolom. Jelo bi se svježe kolače koje su Paškinje naručivale u Benediktinskom samostanu. Za Božić se obavezno uzimalo i baškotine koje se jelo ujutro i kasnije popodne s bijelom, dobro zašećerenom kavom ili mlijekom. Božić bi najčešće protekao u obiteljskom druženju, posjećivanju daljnjih članova rodbine i prijatelja i u svakom slučaju bio je to dan radosti kada je sve bilo posvećeno slavlju i molitvi. Božićni običaji u gradu Pagu nisu bitno drugačiji od božićnih običaja kakvi su bili ili kakvi su do suvremenog doba ostali u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i u Istri. U tom smislu, grad Pag je dio jedne kulturološke i vjerske sredine koja njeguje opće, ali i poneke specifične Božićne običaje. Božić je u gradu Pagu oduvijek bio jedan od najsvečanijih dana u godini, a za mnoge to je ostao do suvremenog doba.
Josip Portada/Radio Pag