Kitovi su se, tijekom stoljeća, povremeno pojavljivali u Paškoj uvali i uvijek su izazivali veliku pozornost. Prvi zapis o kitu u Paškoj uvali je iz 17. st., a dva su iz 19. stoljeća.
Najbolje je dokumentiran dolazak plavog kita u Pašku uvalu 1953. godine. Prema zapisu, bilo je lijepo, sunčano jutro kada je Marica Grašo na Goliji, uz more, prala robu. Čula je čudan zvuk, pogledala je prema uvali i vidjela golemu životinju. Prestrašena, ostavila je robu na stijenama i pozvala susjede. U isto vrijeme je i Anica Grašo, koja je na Katinama čistila ribu, ugledala kita. I ona se prestrašila i pozvala je ljude. Paškinje i Pažani su se okupili na rivi, ali su mislili kako se radi o velikom morskom psu i bojali su se. O svemu je odmah obaviješten Duje Bilić iz Lučke kapetanije. Velika životinja je plivala "nedaleko od bove u krug". Duje Bilić je dalekozorom pogledao životinju i objasnio kako se ne radi o morskom psu nego o kitu. I tada "ribari su odahnuli i smirili se". Duje Bilić je pozvao miliciju, a onda je, s nekoliko mladića i uz pomoć milicije, organizirao spašavanje kita. Plan je bio kita, koji se vrtio u krug, pucnjevima prestrašiti i usmjeriti prema Paškim vratima i tako ga spasiti od nasukavanja. Nekoliko mladih Pažana i naoružani milicioneri su s nekoliko brodica prišli kitu s južne strane. Namjeravali su mu prepriječili put prema plitkom moru na Prosici. Kada su mu prišli, kit je nekoliko puta snažno udario repom po površini mora i napravio takve valove da su se "tri batane napunile morem" i skoro prevrnule, a gajete su se zaljuljale. Kit je polako zaplovio prema Paškim vratima i mislilo se kako će spašavanje uspjeti. Ali, kit se odjednom okrenuo i zaplivao prema Vodicama. Spasitelji su mu pokušali prepriječiti put, ali nisu uspjeli. Kit je došao do plićaka na plaži Tri glave i ondje se nasukao. Kako ga se nije moglo vratiti u more, a kako se ne bi mučio, milicioneri su ga usmrtili vatrenim oružjem. Kada je kit ubijen, u gradskoj upravi je održan sastanak na kojem su bili Duje Bilić, milicioneri i članovi gradske uprave. Raspravljalo se što učiniti s kitom. Predlagalo se da se meso kita podijeli mještanima, a kosti i koža zakopa. Međutim, Duje Bilić je smatrao kako bi bilo bolje kita preparirati i sačuvati za uspomenu. Njegov prijedlog je prihvaćen. Dogovoreno je da se preparirani kit izlaže po Jugoslaviji i da se novac, dobiven od izlaganja, utroši za neki gradski projekt. Uz to, dogovoreno je da predstavnici Paga od predstavnika republičke i savezne vlasti zatraže podršku i pomoć u organiziranju izlaganja prepariranog kita.
Nakon sastanka počelo je vađenje kita iz mora, ali odmah su nastali problemi. Kit je bio težak stotinu tona i pokušaj izvlačenja na plaži Tri glave bio je uzaludan. Zbog toga je odlučeno da se kita brodicama dovuče do Mandrača i da ga se ondje izvuće. Iz solane su doneseni svi konopi koje se tamo mogli pronaći, a konope su ustupili i paški ribari. Kita se zavezalo i uz goleme napore izvuklo s plaže Tri glave i doteglilo do Mandrača. Tada je izmjeren. Kit je bio dugačak 12 metara. Ali, pokušaj izvlačenja kita na Mandraču bio je jednako uzaludan kao i na plaži Tri glave. Kita se vezalo po cijelom trupu, a deseci najjačih Pažana ga je pokušalo podignuti. No, nisu moglo ništa. Kit je bio pretežak. Na rivi se dugo raspravljalo što napraviti i kako podignuti kita. I onda je netko "prstom pokazao na veli brod". Naime, na rivi je bio privezan parobrod "Ante Starčević" na kojem je bila velika dizalica s vinčom. I to je iskorišteno. Uz pomoć jake brodske dizalice kit je izvučen iz mora, a izvlačenje je trajalo satima. Kada je izvađen iz mora, kit je stavljen na kamion i odvezen na prepariranje. Preparirani kit je, u suradnji gradske, republičke i savezne vlasti, izlagan po Jugoslaviji. Nakon turneje je postavljen u Prirodoslovni muzej u Zagrebu. Koža s kita je oguljena i ostao je kostur koji se izlagao i na Željezničkom kolodvoru u Zagrebu. Kako se Prirodoslovni muzej punio raznim eksponatima, 70.-tih godina kostur paškog plavog kita je stavljen na tavan muzeja. No, došlo je vrijeme kada muzeju kit više trebao. Tada ga je preuzela jedna paška obitelj i nekoliko godina se nalazio na tavanu restorana Smokva. U Pagu se često govorilo kako se novcem, zarađenim od izlaganja kita, izgradila riva i kanalizacija, ali u dokumentima ondašnje Općine Pag o tome nema dokaza. Međutim, činjenica je da se iduće, 1954. godine, napravilo i jedno i drugo.
Kit je bio u Paškoj uvali i 1997. godine, ali je uspio pronaći izlaz. Kit je bio u Paškoj uvali i 2002. godine, a i tada je pronašao izlaz. Na kita iz 1953. godine danas podsjećaju fotografije iz gradskog arhiva.