Na Svetom Vidu, najvišem vrhu na otoku Pagu, nekada je bio solarni opservatorij. Navodi to dr. sc. Goran Pavel Šantek, redoviti profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u svojem radu "Paški sveti prostor" iz 2009. godine.
Na Svetom Vidu nalaze se ostaci crkve, a o njezinoj nekadašnjoj važnosti i ljepoti govori to da je cijenjeni zadarski povjesničar umjetnosti Emil Hilje smatra ponajljepšim spomenikom srednjovjekovne arhitekture na Pagu. Prema povijesnim podacima smatra se da je crkva izgrađena početkom 14. stoljeća. Emil Hilje kao njezinu posebnu odliku ističe pravilnost s dimenzijama, bez apside, 4,15 × 6,60 m. Mjesto na kojemu danas stoji ova crkva svoju je sakralnu važnost imalo i u ranije pretkršćansko doba, o čemu pišu Katičić, Belaj, Šantek i Pleterski. Danas vrh Sveti Vid nije mjesto obavljanja ikakvih praksi pučke pobožnosti, no postoje opravdane pretpostavke da su na njemu nekada završavala hodočašća Pažana i davali se zavjeti. Andrej Pleterski je 2009. gdine upozorio na još jedan mogući znak inkorporiranosti crkve svetoga Vida u mitski krajolik i njegovu potvrdu. Navodi kako je os crkve Svetoga Vida usmjerena prema pravcu iz kojega za Jurjevo, 23. travnja, izlazi Sunce.
"Ova i slična otkrića potiču da se o Svetome Vidu razmišlja kao o nekadašnjem solarnom opservatoriju, kakve su Slaveni gotovo sigurno imali jer su im bili temelj sustava za mjerenje vremena kroz godinu, o čemu pišu Pleterski i Mareš 2003. godine i Belaj 1998. godine. Da je Sveti Vid doista bio negdašnje mjesto motrenja Sunca, pokazuju i pravci izlaska Sunca za ljetnoga i zimskoga suncostaja gledani sa Svetoga Vida, a osobito su zanimljivi kada ih stavimo u kontekst utvrđenoga paškoga svetog trokuta. Kako je i današnja orijentacija u prostoru solarna, pravac koji iz Svetoga Vida ide prema jugu pravac je pozicije Sunca u zenitu," navodi Šantek.
Nadalje navodi kako je pravac u kojemu Sunce izlazi za proljetne i jesenske ravnodnevnice okomit na prvospomenuti pravac i s desne nam strane određuje istok. Pojašnjava kako su za ljudske živote, i odatle tolike refleksije o njima u svim kulturama, kritična druga dva pravca, oba u otklonu od istoka otprilike 34 stupnja, jedan na sjever – drugi na jug, a pokazuju pravac izlaska Sunca za ljetnoga solsticija, onaj sjeverniji i pravac izlaska Sunca za zimskoga solsticija, južniji.
"Kada su ljudi nekada gledali u pravcu izlaska Sunca za ljetnoga solsticija, bili su svjesni da gledaju Sunce za najduljega dana u godini i u danu u kojemu će ono u podne biti na najvišoj poziciji. Važan je bio taj dan, ali i kritičan jer bez Sunca ljudima nema života, a ono nakon toga dana počinje slabiti. Zbog istoga je razloga još kritičniji po ljude bio onaj drugi pravac, zimskoga solsticija, kada je Sunce najslabije, najkraće na nebu i najniže na horizontu za podneva," navodi Šantek.
Nadalje navodi: "Što bi se dogodilo da tada nastavi opadati? Bio bi to, vjerovalo se, kraj svijeta, Kaos/Nered bi nadvladao Kozmos/Red, pa su dani oko toga razdoblja izrazito kulturno važni i sva ih društva na nekakav način obilježavaju. Da su ovi pravci bili važni i za ljude koji su sa Svetoga Vida promatrali izlazak Sunca za ljetnoga solsticija, vidimo po tome da pravac izlaska Sunca toga dana prolazi gotovo točno po pretkršćanskom kultnom mjestu."
Zabilježena je predodžba o povezanosti sv. Vida na Drvišici s onim na Pagu. Prema priči, kraj crkve sv. Vida na Drvišici nalazi se jedna udubina u kamenu (kamenica) za koju ljudi govore da predstavlja stopu svetog Vida, koju je ostavio odražavajući se od kamena kako bi krilima preletio s kopna na Pag. Navodno, kod sv. Duha na Pagu postoji ista takva stopa“ (Dronjić). I drugi je pravac, onaj koji pokazuje smjer izlaska Sunca za zimskoga solsticija, također ispunjen značenjem. On predstavlja simetralu najoštrijega kuta svetoga paškog trokuta. S obzirom na pažnju i znanje koje je trebalo da se dobro odrede točke ovoga trokuta, malo je vjerojatno da je ovaj pravac slučajno simetrala njegova najznačajnijega kuta. Kakvo je točno značenje još se ne zna, ali se može naslućivati, no vjerojatno je povezano s time što se toga ili tih dana događa sa Suncem. Ono tih dana izlazi najjužnije na horizontu, a upravo se u tom vremenu iznad njega nalazi ekvatorijalno zviježđe koje Indoeuropljani nazivaju Zmijom.
"Simbolički, dakle, tih dana novo, mlado Sunce za svitanja tjera ispred sebe i pobjeđuje Zmiju, a sve će se ponoviti za otprilike godinu dana. Kakva još značenja skriva sveti pretkršćanski prostor na Pagu i uopće istraživanje religije starih Slavena i Praindoeuropljana, u ovom trenutku ne možemo niti slutiti. I davni su žreci, uostalom, djelovali u vrijeme dok još nije bilo specijalizacije znanja kakvu danas poznajemo pa su znali ponešto iz svega što danas pripada prethodno spomenutim znanstvenim područjima: npr. matematici i astronomiji, ali su imali i drugih nenavedenih znanja, npr. iz medicine i religije. Epistemološki se zato čini nedostatnim proučavati samo jezične tvorbe njihove kulture i interdisciplinarni se put, pa makar uključivao npr. i geometriju, pokazuje mnogo prikladnijim za istraživanje njihova holističkog pogleda na svijet i kulture u svim različitostima načina njezina manifestiranja. To sam nastojao pokazati i u ovome radu, zajedno s predstavljanjem novih doprinosa istraživanju paškoga svetog prostora i konteksta istraživanja praslavenske religioznosti unutar kojega je ovo razmatranje i nastalo," navodi Šantek.
