Ledenik, područje na sjevernom dijelu Grada Paga, postao je dostupan posjetiteljima zahvaljujući trasiranju dvije pješačke staze, od kojih jedna ide od lokve na Ledeniku do Svetog Kirina, a druga od lokve na Ledeniku do uvale Veli Zaton i Velebitskog kanala. Tako je Ledenik, kao jedno od najljepših i geološki zanimljivih područja, postao dostupan za razgledavanje, ali i za istraživanje i što je posebno važno, dobiva značenje koje zaslužuje. Ledenik je poput velikog prirodnog geološkog i paleontološkog muzeja.
O geološkim strukturama na Ledeniku koje ukazuju da je u prošlosti na tom području postojala rijeka ponornica, te o brojnim fosilima, više se doznalo krajem sedamdesetih i na početku osamdesetih godina 20. stoljeća. Tada je INA na više mjesta na otoku Pagu radila bušotine tražeći naftu. Najviše bušotina napravljeno je kod plaže Crnika i u podnožju Ledenika. U tim aktivnostima sudjelovao je geolog Jeronim Bulić, kasnije kustos Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu. Često dolazeći na Pag, Bulić je spremno odgovarao na pitanja novinara. Tako je rekao kako se u vrijeme Austrougarske kod Crnike kopao lignit, a austrijski inženjeri su tada pronašli ostatke fosila i uredno sve zabilježili.
"To je bila polazna točko, to njihovo bilježenje fosila, na temelju toga se išlo dalje u istraživanje," rekao je Bulić.
Nafta nije pronađena, ali su istraživanja bila korisna. Na Crniki su pronađene miocenske naslage stare 18 milijuna godina, s brojnim fosilima, zubom krokodila i naslagama vulkanske prašine. Na području Ledenika uočene su strukture koje su ukazivale na moguće postojanje podzemnog toka vode. Istražena je i spilja na Kotici. Na dubini od 43 metra spilja postaje neprohodna zbog urušenog kamenja. No, po ostacima u spilji zaključilo se kako je spilja vjerojatno bila dio podzemnog toka rijeke koja je dolazila s Velebita i to preko Ledenika. Geolozi koji su sedamdesetih i na početku osamdesetih radili za INA-u su na Ledeniku naišli su na iznenađujuću količinu fosila. Istraživanja su pokazala kako se otok Pag prije oko 35 milijuna godina odvojio od kopna, odnosno današnjeg Velebita, ali nije odmah postao otok. Do kraja pleistocena, prije oko 12 000 godina, bio je dio močvarnog područja. Paleontolozi iz Paleontološkog muzeja u Zagrebu su, upravo na temelju rezultata svih istraživanja, izradili izložbu "Pradavno paško jezero". Na kraju pleistocena, nakon podizanja razine mora, nastao je Velebitski kanal i tada je otok Pag dobio oblik kakav ima i danas. Velik broj ostataka dinamične geološke prošlosti otoka Paga nalaze se upravo na Ledeniku.
Jasmina Lukač Reberski, Josip Terzić i Stipe Dolić su 2010. godine, na 4. Hrvatskom geološkom kongresu, opširno govorili o geologiji otoka Paga, a spomenuli su i nešto važno za Ledenik.
"Morfologija otoka ima značajnu ulogu za nakupljanje i strujanje podzemne vode. Polja u eocenskoj sinklinali su vrlo povoljna za nakupljanje vode. Jezgra antiklinala najvjerojatnije djeluje kao podzemna razvodnica, te se dio voda u vapnencima drenira prema poljima, a dio prema moru. Stoga postoji veliki broj malih priobalnih izvora i vrulja," naveli su.
Hidrogeološke karakteristike otoka Paga istraživao je prof. dr. Antun Magdalenić 1963. godine. Među ostalim je utvrdio kako na Pagu dolazi do podzemnog miješanja infiltrirane vode s morskom vodom koje se poput klina pruža u unutrašnjost ispod slatke i bočate vode zbog razlike u gustoćama.
Na Ledeniku mnogo toga ukazuje na postojanje podzemnih tokova vode ili nakupljanje vode u većim ili manjim podzemnim bazenima, no to nije dovoljno istraženo. Fosilni ostaci na Ledeniku tek su dijelom istraženi. Ledenik još krije mnoge svoje tajne.
Nakon izgradnje komunalne makadamske ceste 2004. godine Ledenik je postao dostupniji za posjetitelje, ali i za geologe. Nakon izgradnje dvije pješačke staze Ledenik je konačno ubilježen u kartu područja na otoku Pagu koja treba razgledati. Naziv Ledenik, koji je desetljećima bio izgubljen i nije se koristio, ponovno je u upotrebi. Domaći ljudi i turisti polako otkrivaju neobičan, jedinstven krajolik, jedan do najzanimljivijih na Mediteranu. To je veliki pomak i u cilju ponovne zaštite tog područja koje je nekada imalo status zaštićenog autohtonog krajolika, kako bi se, u izvornom obliku, sačuvao za budućnost.
Foto: Alan Crljenko