Nekada je jedno obilježja Badnje večeri u Pagu bilo pucanje tondinima. Tondin je priručna naprava, izrađena od metalnog valjka, s utorom u koji se stavljao sumpor skinut s vrha šuferina (šibice za paljenje vatre) te od brukve (čavao). Međutim, umjesto metalnog valjka, u Pagu su se češće koristili ključevi, manji za otvaranje i zatvaranje vrata obiteljskih kuća ili veći, za otvaranje ili zatvaranje vrata konoba. Na ključ se vezivala brukva.
Ključevi su nasuprot držaču imali utor dubok oko jednog centimetra. U utor se stavljao sumpor, a na postavljeni sumpor stavljao se vrh brukve i spretnim i brzim zamahom, onom stranom tondina na kojoj je bila brukva, udaralo se o zid. Pri tome bi nastao prasak, a jačina praska ovisila je o količini sumpora stavljenog u utor ključa, ali i o spretnosti onoga tko je pucao tondinom. Tondinima su na Badnju večer pucala djeca i mladići, ali nikada djevojčice ili djevojke. Tondini su se pripremali tijekom dana na Badnjak. Navečer, najčešće poslije večere, a obavezno prije ponoćke, odlazilo bi se pucati. Ponoćka na Badnju večer je vrhunac i središte adventskog iščekivanja i vjerskog slavljenja Božića, misno slavlje u kojemu se Crkva na liturgijski način spominje rođenja Isusa. Za vjernike je Badnjak bio radostan i poseban dan. Na Badnju večer okupila bi se cijela obitelj i kitio se bor. Poslije kićenja bora bila je večera, a poslije večere nastavilo bi se druženje uz kolače ili baškotine. Na znak velikog zvona odlazilo se u crkvu na ponoćku. Upravo u vrijeme dok su zvona navješćivala ponoćku, tondinima se najviše pucalo. Pucanje tondinima nikome nije smetalo, bilo je to, kao i zvonjava, dio ozračja Badnje večeri. No, bez obzira što tondini nikome nisu smetali, dok se pucalo tondinima, bio je potreban oprez. Pucanje tondinima nije bilo zakonom zabranjeno, ali nije bilo ni posve dozvoljeno. Službe zadužene za održavanje reda često su pokušavale uhvatiti dječake i mladiće koji su pucali s tondinima, a ako bi ih uhvatili, uzimali bi im tondine. Zbog toga se s tondinima pucalo u zamračenijim dijelovima uskih paških ulica. Nije poznato kada se u Pagu počelo pucati tondinima, no taj je običaj, prema zapisanim svjedočenjima, postojao na kraju 19. stoljeća. Neki povjesničari smatraju kako se običaj pucanja tondinima na Badnju večer razvio davno, u vrijeme nastanka prvih pušaka, kada se na Badnju noć pucalo puškama. Na primjer, u Pagu su, prema izvješću apostolske vizitacije, pušku kremenjaču imali fratri u Starom gradu još u 17. stoljeću. Puške kremenjače imala je i paška straža. Tijekom vremena je vjerojatno, umjesto pucanja puškom, što je bilo skupo, nastao običaj pucanja pomoću metalnih valjaka, a u Pagu, pomoću ključeva i brukvi. Dugo su se tondini punili karburom, što je moglo biti opasno, a od kada su se pojavili šuferini, koristio se sumpor. U Pagu je običaj pucanja tondinima trajao do konca sedamdesetih godina 20. stoljeća. Tada su se umjesto tondina, počele koristiti petarde.
Josip Portada/Radio Pag