Druga polovica ožujka 1393. godine bilo je jedno od najtragičnijih razdoblja u višestoljetnoj povijesti grada Paga. Boreći se desetljećima za svoju autonomiju, Pažani su nailazili na jak politički i vojni otpor Zadra. U borbi za svoju autonomiju, Pažani su 15. ožujka 1393. godine izabrali svoje upravitelje, Pažane, a protjerali su upravitelja kojeg je postavio Zadar. Odgovor Zadra uslijedio je vrlo brzo.
Zadar nije bio raspoložen za bilo kakve političke pregovore i 19. ožujka 1393. godine iz Zadra je, prema Pagu, krenula dobro opremljena i brojna vojska. Napad Zadrana na Pag dogodio se 24. ožujka 1393. godine. Pažani su Zadranima pružili jak otpor, ali branitelja je, u odnosu na broj vojnika iz Zadra, bilo malo i nisu uspjeli zaustaviti napad. Na Ninskom saboru je izneseno kako je Zadarska vojska razarala Pag, palili su kuće, uništavali sve pred sobom. Ljude su ubijali, mrcvarili, opatice su obeščastili. Dva upravitelja (rektora) Paga su uhitili, a jednog su odmah objesili. Ivana Bremena su vodili po Pagu s mitrom na glavi, rugajući mu se da je paški biskup. Zadarska vojska je 86 Pažana odvela u Zadar, gdje su svi obješeni. Vijest o velikom pokolju kojeg je vojska Zadra napravila u Pagu brzo je došla do Sigismunda Bradenburškog koji je odmah oduzeo Zadru pravo na Pag, a 1395. godine je za upravitelja Paga postavio Ivana Čubretića. Da su grozote koje su Zadrani napravili u Pagu 24. ožujka 1393. godine bile užasne i neshvatljive, dokazuje i to što je utemeljena posebna komisija sastavljena od osoba od najvećeg kraljevog povjerenja, a u kojoj je bio i Ivan Gorjanski, brat hrvatskog bana Nikole. Kada je komisija prikupila sve informacije s terena, sazvan je sabor u Ninu na kojeg su bili pozvani zastupnici svih dalmatinskih gradova. Na saboru u Ninu o događajima u Pagu od 24. ožujka 1393. godine govorio je Belota Dobronić. Na saboru su predstavnici svih dalmatinskih gradova glasovali u korist Paga. Povjesničar don Blaž Karavanić navodi kako bi se, po načinu na koji su Zadrani krenuli na Pag, moglo zaključiti da cilj vojnog pohoda nije bio samo pokoriti Pag. Naime, spominje se broj od 10. 000 vojnika, a negdje 6. 000 vojnika koji su iz Zadra krenuli na Pag. No, smatra se da Zadar u to doba nije mogao imati tako brojnu vojsku. Zbog toga Karavanić iznosi pretpostavku kako na Pag nisu došli samo vojnici, već su s vojskom došli i ljudi koje se planiralo naseliti u Pagu, a to bi se moglo napraviti samo ako se veći dio Pažana pobije ili posve pokori. O namjerama Zadra slične pretpostavke iznijeli su i neki drugi povjesničari. Pažane je od potpunog uništenja spasila mornarica Mletačke Republike, ratne galije koje su bile u redovnoj ophodnji trgovačkim prometnim pravcem i koje su se, tijekom napada Zadrana, približile Pagu. Zadarska vojska se povukla, ostavljajući iza sebe brojne spaljene i srušene kuće, uništena polja, brojne ubijene i osakaćene Pažane, a vodeći sa sobom 86 Pažana koje su u Zadru objesili.
Josip Portada/Radio Pag
