Paška sol se, sudeći prema povijesnim dokumentima, krala i krijumčarila vjerojatno od početka proizvodnje. U vrijeme kristalizacije i sakupljanja soli, soline su su nadzirale bez prestanka, danju i noću. Posebno velikih problema s krađom i krijumčarenjem soli bilo je u 19. stoljeću. Kako bi čuvali sol od krijumčara, Pažani su se snalazili na razne načine.
Organizirali su stražarsku službu, a kako bi stražarima olakšao posao, na solinama je 1825. godine izgrađeno 17 kućica. Međutim, pokazalo se kako to nije dovoljno. Krađe su se nastavile i zbog toga je 1832. godine angažirano čak 200 vojnika za čuvanje solina u vrijeme kristalizacije i sakupljanja soli. Upravo zahvaljujući tako velikom broju vojnika, u više navrata je spriječena krađa soli. Posebno je ostao zabilježen pokušaj velike krađe soli na ljeto 1837. godine. Tog ljeta krijumčari su se udružili i dobro se organizirali s namjerom krađe izuzetno velike količine soli. Radili su vrlo pažljivo i gotovo su uspjeli u namjeri, ali ipak, na vrijeme su otkriveni i spriječeni u krađi. Veliki problem na solinama nastao je 1846. godine kada su krijumčari, usprkos brojnim stražarima i vojnicima, ukrali veliku količinu soli. Zbog te krađe došlo je do spora između vlasnika solina i stražara. Vlasnici solina su smatrali kako su stražari odgovorni, jer su trebali spriječiti krađu, a stražari su tvrdili kako su uredno obavljali svoj posao i nisu krivi što su krijumčari uspjeli doći do solina i ukrasti sol. U tijeku tog spora između vlasnika solana i stražara bilo je čak i ozbiljnijih nemira, današnjim rječnikom rečeno, narušavanja javnog reda i mira. Bilo je povremeno i sumnji u odanost stražara svojem poslu, ali nikada nisu pronađeni dokazi da su neki čuvari možda surađivali s krijumčarima. Međutim, zanimljivo je ono što se dogodilo pri kraju 19. stoljeća. Tada je angažirano samo šest profesionalnih stražara koji su, prije preuzimanja dužnosti, morali položiti zakletvu. I dogodilo se da je šest stražara bolje čuvalo soline nego 200 vojnika, jer od kada su angažirani stražari, na solinama nije bilo većih krađa. Posljedni paški krijumčar soli pričao je kako je, sa svojim suradnicima, prije Drugog svjetskog rata krijumčario sol. Kralo se po noći, kretali su se vrlo pažljivo, jer se u tihim ljetnim noćima svaki zvuk daleko čuo. Sol su stavljali u male brodice, nalik gajetama, a morali su žuriti, jer su prije svanuća morali biti barem na pola puta do Ljubačkih vrata ili na suprotnoj strani, do Paških vrata. U to vrijeme su soline nadzirali žandari i financi, a najviše ih je bilo kod mosta Katine. Najveći izazov za krijumčare bio je kako nezamjetno proći ispod mosta. U tome su uspijevali na razne načine (brzim prolaskom u vrijeme smjene straže ili glumljenjem odlaska u ribolov ostima). Krijumčari su se jako trudili kako ne bi bili uhvaćeni, ne samo zbog toga što bi u tom slučaju morali platiti visoku kaznu, a možda i otići u zatvor, nego bi bili trajno zabilježeni u žandarmerijskoj evidenciji i više nikada ne bi mogli proći ispod mosta Katine u vrijeme kristalizacije i sakupljanja soli, što znači da više ne bi mogli krasti i krijumčariti sol. Prema navodima posljednjeg paškog krijumčara soli, poslije 1941. godine više se nije kralo i krijumčarilo sol. Došao je rat, a s ratom i vojska i u takvim okolnostima, nije se isplatilo riskirati. Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata soline su čuvali dobro naoružani vojnici. Doneseni su novi zakoni na temelju kojih su kazne za krađu prehrambenih namirnica bile izuzetno teške. Krijumčarenje je postalo neisplativo i tako je završilo višestoljetno razdoblje krijumčarenja soli proizvedene na paškim solinama.
Josip Portada/Radio Pag
